MARTINJE NA JUGU Nije se stiglo slaviti – berba i brojni poslovi u podrumu trajali su cijeli studeni

Eva Krištof: Umjesto klasične ceremonije, u vinariju bih dovela – simfonijski orkestar

Magistra inženjerka agronomije, enologinja i profesorica vinogradarstva i vinarstva u Srednjoj školi Hvar – ispostavi Jelsa, Eva Krištof, objašnjava zašto Martinje na jugu Hrvatske nikada nije zaživjelo poput onoga u kontinentalnim krajevima, kako se obilježava dolazak mladog vina i zašto bi ona slavlje u vinariji začinila – simfonijskim orkestrom.

Dok se u kontinentalnoj Hrvatskoj Martinje tradicionalno obilježava ceremonijama krštenja mošta, uz vinske biškupе i dobro poznate običaje, na jugu Hrvatske prijelaz mošta u vino prolazi nešto tiše i bez strogo propisanih rituala. No to ne znači da mlado vino nema svoj trenutak. Njegova se priča na jugu ispisuje mnogo ranije – od vinograda i berbe do prvog kušanja u podrumu, među ljudima koji su sudjelovali u stvaranju nove vinske godine.

O razlikama između vinskih običaja sjevera i juga, karakteru mladih vina i razlozima zbog kojih Martinje na jugu nije zaživjelo razgovarali smo s Evom Krištof, magistrom inženjerkom agronomije, koja je završila vinarstvo i vinogradarstvo te iza sebe ima dugogodišnje enološko iskustvo.

Iako je njezina profesionalna ljubav i dalje vino, život ju je odveo i u učionicu. Trenutačno predaje stručne predmete iz područja vinogradarstva i vinarstva u Srednjoj školi Hvar u Jelsi, gdje svoje znanje prenosi novim generacijama.

Martinje na jugu – običaj koji nikada nije zaživio do kraja

Govoreći o Martinju, Krištof ističe kako se taj običaj na jugu nikada nije ukorijenio na način na koji je to slučaj u kontinentalnim krajevima Hrvatske.

„Čula sam od starih Konavljana da je tradicija Martinja postojala, ali nikada nije u potpunosti zaživjela“, objašnjava.

Razloge vidi prije svega u specifičnostima južnog vinogradarskog kalendara, ali i u količini posla koji vinogradare i vinare čeka nakon berbe. Na jugu berba pojedinih sorti može potrajati sve do kraja listopada ili početka studenoga, no ni njezin završetak ne znači i predah.

„Dok sam radila dolje, znam da je Cabernet Sauvignon nekih godina dolazio na red tek krajem listopada, pa čak i početkom studenoga. A onda tek počinju svi poslovi u podrumu. Prerada grožđa, fermentacija, otakanje, prešanje, pretoci… Sve to traje i posao se zna otegnuti kroz cijeli studeni“, pojašnjava Krištof.

Upravo zato, kaže, nakon naporne berbe i dugotrajne prerade grožđa teško je bilo razmišljati o dodatnom slavlju.

„Vjerojatno se o proslavi Martinja nije ni sanjalo. Berba i prerada grožđa dovoljno su zahtjevne i umore čovjeka, a uz sve to svakodnevno traje i turistička sezona. Sve se te obveze moraju nekako uskladiti“, ističe.

Tako su kasniji ritam dozrijevanja grožđa, dugotrajni poslovi u podrumu i svakodnevne turističke obveze oblikovali i odnos juga prema Martinju. Dok se na kontinentu početak studenoga tradicionalno povezuje s krštenjem mošta, na jugu su vinari tada često još uvijek usred posla.

Mlado vino slavi se spontano, među ljudima koji su ga stvarali

Za razliku od kontinentalnih krajeva, gdje krštenje mošta ima prepoznatljivu ceremoniju i ustaljena pravila, jug nema jedinstven protokol kojim se obilježava dolazak mladog vina.

 „Nemamo neka posebna pravila. Ja na to više gledam kao na jednu lijepu prigodu u kojoj se okupiš s dragim ljudima, s onima koji su ti pomagali tijekom berbe i svih poslova u podrumu. Onda zajedno nazdravite mladim vinom“, ističe.

Takvo okupljanje možda nema vinskog biškupa, svečanu ceremoniju ni simbolično krštenje, ali ima ono što je u vinogradarstvu oduvijek bilo važno – zajedništvo.

Krištof smatra kako je upravo to vrijednost Martinja koju bi bilo lijepo njegovati i na jugu.

„To je stvarno lijep običaj i drago mi je da se sačuvao. Možda je upravo to jedan mali minus našega juga jer trebamo se družiti, biti jedni uz druge i pružati si podršku. Vino je uvijek bilo razlog za okupljanje“, poručuje.

Simfonijski orkestar u vinariji – njezina ideja za Martinje

A kada smo je upitali kako bi sama osmislila obilježavanje Martinja na jugu, Eva Krištof ponudila je ideju koja spaja vino, umjetnost i doživljaj prostora.

Umjesto klasične ceremonije, u vinariju bih dovela – simfonijski orkestar.

„Dovela bih, recimo, simfonijski orkestar u vinariju. Mislim da bi akustika takvog prostora, uz glazbu i vino, stvorila poseban doživljaj. Tako bih obilježila taj dan“, otkriva.

Ideja možda zvuči neuobičajeno, ali dobro odražava njezin pogled na vino kao mnogo više od poljoprivrednog proizvoda. Vino je doživljaj, kultura, tradicija i prilika za susret ljudi, a vinarija može postati prostor u kojem se susreću različiti oblici umjetnosti.

Od enologije do učionice – ljubav prema vinu ostaje

Iako je profesionalni put trenutačno vodi i prema obrazovanju, Krištof ne skriva da je enologija i dalje njezina velika ljubav.

Dugogodišnje iskustvo u vinarstvu i vinogradarstvu ostaje važan dio njezina identiteta, a sada ga prenosi učenicima Srednje škole Hvar – Ispostave Jelsa, gdje predaje stručne predmete u sklopu agroturističkog obrazovanja.

„Enologinja sam već dugi niz godina i to je nešto što i dalje volim i ne želim napustiti. Trenutačno sam na zamjeni u školi, ali lijepo mi se sve posložilo, pogotovo s obzirom na to da sam život u jednom trenutku okrenula naglavačke“, kaže uz osmijeh.

Ovogodišnje Martinje tako će obilježiti upravo u školi, s učenicima kojima predaje vinogradarstvo i vinarstvo. Bit će to prilika da im približi blagdan svetog Martina, njegovu simboliku i povezanost s vinskom tradicijom, ali bez klasičnog slavlja.

„Razgovarat ćemo o svetom Martinu i običajima, ali nećemo ga proslavljati jer je ipak riječ o odgojno-obrazovnoj ustanovi“, zaključuje.

Jer, bez obzira na to ima li mlado vino svečano krštenje ili se njegova prva čaša podiže spontano, među prijateljima i suradnicima, njegova je najvažnija priča uvijek ista: priča o trudu, znanju, prirodi i ljudima koji su ga stvorili.

Foto: privatni album Eve Krištof