„Imam ti nešto za rijet, ali prvo mi dodaj bursu da izvadim takujin“: Koliko još dubrovačkih riječi koristimo u svakodnevnom govoru?

Inspirirani razgovorom s mlađom prijateljicom koja nam je neki dan s ponosom došla reći kako je naučila dijelove prozora na dubrovačkom, odlučili smo se prisjetiti riječi koje su obilježile naš govor i koje se, unatoč vremenu i promjenama, još uvijek mogu čuti na dubrovačkim ulicama, u kućama i svakodnevnim razgovorima.

Prijateljica nam je tako objasnila da se na funjestri nalaze persijane i škure, dok se s unutarnje strane nalazi koltrina. I tako je jedan razgovor o prozorima prerastao u prisjećanje na brojne domaće izraze koje mnogi od nas koriste gotovo nesvjesno, a mlađe generacije tek otkrivaju.

Pa, krenimo redom!

„Kenova!“ – što ima, kako si? A kada je vrijeme za rastanak, tu je neizostavni „adio“, riječ koja može značiti i zbogom i pozdrav.

„Imam ti nešto za rijet, ali prvo mi dodaj bursu da izvadim takujin!“ Rijet znači ispričati, odnosno kazati ili ispričati nešto. Bursa je torba, a takujin novčanik. Jer, naravno, prije nego što priča počne, valja izvaditi takujin!

„Idem do butige po spenzu.“ Butiga je trgovina, a spenza su namirnice i ostali proizvodi koje kupujemo.

A kad se oglasi none, pitanje je dobro poznato: „Čeljade moje, treba li ti solada za izlazak?“ Čeljade je dijete, a solad novac. I koliko god godina imali, čini se da ćemo za none uvijek ostati njezina čeljad.

„Moram poći kupiti novi šugaman za plažu.“ Jednostavno, ručnik. Ali nekako zvuči drukčije kad ga nazovemo po domaću!

A prije objeda čut će se i: „Ajde, pristavi pjate, pantarule i ožice!“ Pjati su tanjuri, pantaruli vilice, a ožice žlice. A kada je riječ o objedu, dobro je znati da se tim izrazom označava obrok, odnosno, ručak.

„Koliko piza ova dinja?“ Piza označava težinu, odnosno koliko nešto teži, dok je dinja naziv za lubenicu.

I za kraj, nakon što se nešto pojelo, valja i pospremiti: „Dodaj mi metlu i škovacijeru da pometem skale!“ Škovacijera je lopatica za smeće, a skale su stepenice ili stube.

To su tek neke od riječi koje čine bogatstvo dubrovačkog govora. U njima se čuvaju uspomene na bake i djedove, obiteljske razgovore, susjede, stare butige i svakodnevicu koja je možda izgledala drukčije, ali je imala svoj prepoznatljiv jezik.

I dok se neke riječi i danas svakodnevno koriste, druge polako padaju u zaborav. Upravo zato vrijedi ih se prisjetiti, prenijeti ih mlađima i sačuvati dio jezične baštine koja Dubrovnik čini posebnim.

A sada ste vi na redu!

Koje dubrovačke riječi i izraze još uvijek koristite ili ih pamtite iz razgovora s nonama i nonotima? Postoji li neka riječ koju ste kao dijete slušali kod kuće, a danas je rijetko čujete? Pišite nam u komentarima!