Trideset godina na Grudi i skoro pola milijuna kilometara: “Sve zbog Konavljana”

Dr. Diana Vuić Puljizević u stomatološkoj ordinaciji  na Grudi radi  više od 30 godina. Da budemo precizni, trideseti rođendan neprekidnog rada na Grudi dočekala je u lipnju ove godine. Gostujući u emisiji Radio budilica na Soundset Ragusi priznaje kako je Ugovor na neodređeno već pomalo požutio od silnih godina, kaže nam kroz smijeh.

Inače, doktorica Diana nosi i titulu kakvu nema nitko drugi u struci. Ona je službeno i najjužnija stomatologinja u Hrvatskoj, što je i doznala prije dvadesetak godina, kada joj je iz Komore stigao dopis nakon ankete među kolegama. “Dobiješ milijun dopisa, pa ih ostaviš za poslije. A onda pročitaš i vidiš da si u nečemu prva u državi”, prisjeća se.

Prvo je ugrizla zubara, uslijedio je šamar

Njezin put do stomatologije počeo je još u djetinjstvu, a priznaje da se i sama kao dijete bojala zubara. Sjeća se situacije kad je kao dijete išla je kod zubara koji je bio “teške ruke”. U njezino vrijeme pacijent u stolici nije smio ni pisnuti: “Morao si sjedat, šutit i trpit” priča nam ona. Jednom prilikom, kad je stomatolog bio grub i povisio ton, ona ga je ugrizla.

Bila je djevojčica, a vijest je da je ugrizla stomatologa stigla je kući prije nje, jer su iz ordinacije odmah zvali roditelje i ispričali što se dogodilo. “Prvo me dočekao šamar, a onda je uslijedio razgovor s majkom i povratak u ordinaciju na ispriku.” priča nam ona.

Cijelo djetinjstvo igrala se liječnice. Liječila je lutke i životinje u dvorištu, a nakon osnovne škole upisala je i srednju medicinsku školu. Prijelomni trenutak dogodio se na praksi na Odjelu oralne kirurgije u dubrovačkoj bolnici, kod doktora Bonačića. Nakon par dana prakse taj ju je posao osvojio. “Došla sam doma i rekla mami da hoću biti zubarica. Ona se počela smijati i podsjetila me kako sam ugrizla zubara”, kaže.

Ipak, njen naum da će postati stomatologinja nije mogao nitko omesti

Trideset kilometara, svaki dan

Danas, doktorica Diana svakog jutra iz Gruža putuje na Grudu, tridesetak kilometara do radnog mjesta. Zimi kad je promet slabiji, a vrijeme lijepo, put traje dvadesetak minuta. Ljeti, kad su gužve, zna putovati i sat vremena.

“Sretna sam kad zahladi, tada sam na Grudi za manje od pola sata.” U prtljažniku uvijek drži dio garderobe jer vrijeme na Grudi i u Gružu gotovo nikad nije isto. Kaže kako je strah od stomatologa kod ljudi sasvim normalan i kako je logično da se ljudi boje.

“Svi se bojimo. Tko se normalan ne boji stomatologa? Ipak, sjediš ispred stroja čija turbina se okreće tristo tisuća puta u minuti i logično je da se ljudi boje.” priznaje ona.

“Zapravo, meni nitko ne dođe normalan i opušten u ambulantu. Ili nisu spavali cijelu noć ili su nervozni ili plaču kad me vide ili se tresu”, kaže. “Zato, stomatolog uz svoj posao mora biti i pomalo psiholog, osobito kad u stolicu sjedne dijete, za koje uvijek treba smisliti neku priču.”

Noćni tip osobe

Sebe opisuje kao noćni tip osobe. “Što god sam u životu napravila, napravila sam po noći”, kaže. Djeca su joj, odrasla uz zvuk usisavača u sitne sate. Upravo zato kad radi jutro navija nekoliko alarma, pa ih redom odgađa. Doručak uglavnom preskače, a dan počinje kavom u ordinaciji s asistenticom Sanjom i kolegicom Slavicom.

“Kad popijemo kavu i razmijenimo pokoji komentar, odmah mi je dan bolji”, kaže. “Onda može ući i najzahtjevniji pacijent.” priznaje nam omiljena konavoska doktorica.

Ako ste propustili Radio budilicu s doktoricom Dianom Vuić Puljizević, poslušajte je u nastavku.