Edi Jertec o predstavi koja dira ravno u srce: „Bez ljubavi nema života, sve jednostavno staje”

Nagrađivana predstava „Kuća je velika, ne može se ona nositi” 14. i 15. listopada stiže na veliku scenu Kazališta Marina Držića u Dubrovniku. Kroz fragmente obiteljskih sjećanja, starenje i suočavanje sa zaboravom, predstava otvara bolne, ali i nježne teme koje se tiču svakoga od nas. Glumac Edi Jertec u razgovoru nam je otkrio koliko mu je osobno iskustvo s Alzheimerovom bolešću pomoglo u stvaranju uloge te zašto vjeruje da nas na kraju svega pokreće upravo ljubav.

Što ostaje od nas kada sjećanja počnu blijedjeti, a obiteljska kuća postane pretežak teret? 

Riječ je o nagrađivanoj kazališnoj priči koja kroz fragmente sjećanja, obiteljske odnose i suočavanje sa starenjem i zaboravom progovara o iskustvima koja prelaze granice mjesta i vremena. Među glumcima je i Edi Jertec, kojemu je rad na ovoj predstavi bio posebno zahtjevan zbog osobne obiteljske situacije.

„Bilo je teško ostaviti privatni život izvan pozornice”

Govoreći o pripremi uloge, Jertec je iskreno priznao da mu tema predstave nije bila nimalo strana. Njegova majka boluje od Alzheimerove bolesti, zbog čega se s izazovima demencije suočava i izvan kazališta.

„Najveći problem meni je bila situacija u kojoj živim. I sam sam u svom životu vidio tu okrutnu bolest s kojom se suočavam svaki dan. Moja majka boluje od demencije, odnosno Alzheimera”, rekao je Jertec.

Upravo je zato bilo teško razdvojiti privatno iskustvo od onoga što se događa na sceni. No cilj mu nije bio odglumiti tuđu bol ili prikazati emocije radi dojma, nego pronaći iskrenost u onome što već poznaje.

„Bilo je teško ostaviti privatni život izvan pozornice i donijeti ga na pozornicu, ali ne glumiti glumu i izvolijevati, nego očistiti sebe i pokazati ono što jest, onako kako jest. Biti iskren i točan”, objasnio je.

Publika je, čini se, prepoznala upravo tu iskrenost. Predstava je gostovala i u Splitu, a Jertec ističe kako njezina priča nije vezana samo uz Dubrovnik. Svaki grad ima svoje obitelji, ljubavi, uspomene i trenutke koje pokušava sačuvati od zaborava.

„To nije samo dubrovačka predstava. To je predstava koja se može igrati u bilo kojem gradu na svijetu jer svaki grad ima svoje zaborave, svoja sjećanja, svoje ljubavi, svoje obitelji i stvari koje ponekad svi zaboravimo.”

Fragmenti sjećanja i povratak sebi

Predstava ne prati klasičnu kronologiju događaja, nego gledatelje vodi kroz fragmente sjećanja i različite trenutke obiteljskog života. Takva struktura glumcima otvara drukčiji prostor za igru, ali i za osobno preispitivanje.

 „Prelijepo je to što možeš očistiti sebe, ponoviti sebe, vratiti se na neke tvorničke postavke i ponovno shvatiti zašto smo tu”, kazao je.

Iako teme starenja, demencije i gubitka sjećanja mogu zvučati teško i mračno, predstava, prema njegovim riječima, ne ostaje samo na boli. U središtu su joj toplina, nježnost i odnosi koji nas oblikuju.

„Jedino je ljubav ono što nas može pokrenuti”

U svijetu u kojem se često trči za poslom, novcem, nekretninama i uspjehom, Jertec smatra da lako zaboravljamo ono najvažnije.

„Svi trčimo za nečim. Posao, novac, nekretnine, stalno nekamo žurimo. A kad se okreneš, što ti ostane u mozgu? Ljubav. Jedino je ljubav ono što nas može pokrenuti i zbog ljubavi radimo stvari – bilo da je riječ o roditeljskoj ljubavi, partnerima ili prijateljima”, rekao je.

Dodaje kako bez ljubavi život gubi smisao.

„Bez ljubavi nema života. Jednostavno sve staje i sve postaje bezveze. Kada pružaš ljubav, ona ti se i vraća.”

Upravo se ta misao provlači kroz predstavu koja, unatoč bolnim temama, gledateljima ostavlja prostor za prepoznavanje vlastitih odnosa i uspomena, iza priče o zaboravu ostaje i pitanje koliko smo prisutni jedni za druge dok još imamo priliku biti tu.

Publika na pozornici, mjesta su ograničena

Posebnost ove izvedbe u Kazalištu Marina Držića jest i sam koncept izvedbe. Publika ne sjedi u cijeloj gledališnoj dvorani, nego se nalazi na pozornici, u neposrednoj blizini glumaca. Takva postavka dodatno naglašava intimnost priče i briše granicu između izvođača i gledatelja.

Zbog toga je broj mjesta ograničen na približno 60 do 70 gledatelja.

Jertec je pozvao publiku da požuri s nabavom ulaznica ako želi pogledati predstavu u jednom od dva listopadska termina.

„Volio bih da svi dođu, ali imamo malo mjesta na pozornici jer je koncept predstave drukčiji. Ne igra se u cijeloj dvorani, nego smo jedni drugima vrlo blizu. Mjesta su ograničena, pa ako još ima ulaznica za četvrtak, požurite”, poručio je.

Nakon dubrovačkih izvedbi, predstava je najavljena i u Zagrebu, u sklopu Gavellinih večeri, 21. studenoga, a prema Jertecovim riječima, dubrovačku publiku očekuju i nove izvedbe u prosincu. Točne termine i dostupnost ulaznica valja provjeriti kod kazališta.

„Ne bih volio nikome nametati što bi trebao osjećati nakon predstave. Svatko će pronaći svoj dio obitelji, svoja sjećanja i nešto svoje. To jest potresna predstava koja vas protrese, ali vas istodobno vraća osjećaju topline, ljubavi, nježnosti i pripadnosti”, zaključio je Jertec.

„Kuća je velika, ne može se ona nositi” podsjetnik je na ono što ostaje kada se uspomene počnu gubiti, bliskost, nježnost i ljubav koju smo jedni drugima pružili.