Djeca pod pritiskom ocjena, izgleda i društvenih mreža: Roditelji griješe tražeći samo petice i savršenost

Od djece se danas često očekuje da budu uspješna u školi, društveno prihvaćena, lijepa, samouvjerena i spremna pratiti sve ono što im se svakodnevno prikazuje na društvenim mrežama. U toj utrci lako se izgubi ono najvažnije – osjećaj da dijete vrijedi i kada nije najbolje u svemu. Psihologinja Sumejja Brković upozorava upravo na taj pritisak kojemu su djeca izložena, ali i na očekivanja koja im ponekad, često i nesvjesno, postavljaju sami roditelji.

„Mislim da je jako važno da dijete zna da njegova vrijednost nije vezana uz ocjenu. Naravno da ćemo razgovarati o školi, da ćemo pratiti kako radi i da ćemo tražiti od njega da se potrudi. Ali nije isto reći djetetu: ‘Moraš imati petice’ i reći mu: ‘Ne moraš imati petice, samo se potrudi.’ Ja želim da dijete zna da od njega očekujem trud, odgovornost i zalaganje, a ne savršenstvo“, kaže Brković.

Upravo ta razlika, smatra, može biti ključna. Dijete koje stalno dobiva poruku da mora biti najbolje može vrlo brzo početi vlastitu vrijednost mjeriti rezultatima.

„Kada dijete stalno sluša da mora imati odlične ocjene, ono s vremenom može početi vjerovati da vrijedi samo kada je uspješno. I onda jedna loša ocjena nije više samo loša ocjena. Ona postaje dokaz djetetu da nije dovoljno dobro. Zato je važno da roditelj zna pohvaliti trud, da zna razgovarati o neuspjehu i da djetetu pokaže da jedan rezultat ne određuje tko je ono“, ističe psihologinja.

„Ne moraš mi imati petice“

Brković pritom naglašava da roditeljska podrška ne znači da djeci treba sve dopustiti niti da ocjene nisu važne. Važno je, kaže, pronaći granicu između poticanja i stvaranja pritiska.

„Ja svojoj djeci mogu reći: ‘Ne moraš mi imati petice, samo nemoj da je to zato što ti se nije dalo, zato što si bio lijen ili nisi htio sjesti i učiti. Ja želim samo da se ti potrudiš.’ Ako si se potrudio i dobio si trojku, razgovarat ćemo što možemo napraviti drugačije. Ali neću ti reći da zbog te trojke manje vrijediš ili da sam razočarana u tebe. To su dvije potpuno različite poruke.“

Osim školskih rezultata, velik dio pritiska dolazi i iz svijeta društvenih mreža. Djeca svakodnevno gledaju fotografije i videe ljudi koji izgledaju savršeno, imaju savršene domove, odjeću, tijela i živote. Problem je što iza takvih sadržaja često ne vide stvarnost.

„Djeca gledaju ono što im se servira i jako često ne razumiju da je ono što gledaju uređeno. Filteri, aplikacije, fotografije koje se biraju, način na koji se nešto snima – sve to stvara jednu sliku života koja nije realna. I onda dijete gleda sebe i misli: ‘Zašto ja nisam takva? Zašto moj život nije takav?’ To može jako utjecati na sliku koju dijete ima o sebi“, upozorava Brković.

Odrastanje prije vremena

Posebno primjećuje kako djeca danas sve ranije žele izgledati i ponašati se poput starijih. Sadržaji kojima su izloženi pomiču granice onoga što smatraju poželjnim, pa dijete vrlo brzo počinje uspoređivati sebe s drugima.

„Djeca danas imaju osjećaj da moraju odrasti puno prije nego što su spremna. Djevojčica koja ima deset ili jedanaest godina već razmišlja o tome kako izgleda, kakva joj je kosa, kakvo joj je tijelo, što će obući i kako će izgledati na fotografiji. To nije nešto što možemo samo ismijati i reći: ‘Ma pusti to, ti si još dijete.’ Nama odraslima možda djeluje nevažno, ali djetetu je u tom trenutku to stvarno važno“, kaže.

Zato je, dodaje, važno da roditelji ne podcjenjuju ono što djeca proživljavaju samo zato što se odraslima njihovi problemi čine malima.

„Mi moramo razumjeti njihov svijet. Ne moramo se slagati sa svime što dijete želi, ali moramo razumjeti zašto mu je nešto važno. Ako dijete osjeti da ćemo ga ismijati ili da ne razumijemo ono što mu se događa, ono će prestati pričati. A onda smo izgubili mogućnost da mu pomognemo.“

U vremenu u kojemu djeca istodobno žive u stvarnom i virtualnom svijetu, roditeljima zato ostaje jedna od najvažnijih zadaća – sačuvati prostor u kojemu dijete ne mora biti savršeno.

„Dijete mora znati da kod kuće ne mora glumiti da je sve u redu. Mora znati da može pogriješiti, dobiti lošu ocjenu, posvađati se s prijateljem, biti tužno i doći roditelju. Ako zna da ga nećemo voljeti manje zbog toga, onda smo napravili jako puno.“