DIGITALNO DOBA Nekada bismo poštara počastili kad bi donio pismo, danas nam donosi samo račune

Razglednice i rukom napisana pisma nekoć su bila mnogo više od načina komunikacije – bila su mali ritual pažnje, iščekivanja i bliskosti. Danas poruke stižu u nekoliko sekundi, no jesmo li u toj brzini izgubili dio emocionalne topline.

Nekada se razglednica birala pažljivo, poruka se pisala rukom, ljepila se poštanska marka i tražio poštanski sandučić. A onda je slijedilo čekanje. Ponekad nekoliko dana, ali upravo je to iščekivanje bilo dio čara. Razglednica s mora, čestitka za rođendan ili pismo iz dalekog grada nosili su jednostavnu, ali važnu poruku: netko je odvojio vrijeme kako bi nam se javio.

Danas je dovoljno nekoliko dodira po zaslonu mobitela. Fotografije s putovanja objavljujemo odmah, čestitke šaljemo putem aplikacija, a poruke stižu gotovo istog trenutka. Komunikacija nikada nije bila jednostavnija, no rukom napisana pisma i razglednice sve su rjeđa pojava.

Jesmo li dobili na brzini, a izgubili dio bliskosti? Klinička psihologinja Vesna Staničić-Raguž smatra da suvremeni način komunikacije mijenja i naš odnos prema riječima koje upućujemo drugima.

„Postajemo sve brži i sve površniji“

„Primijetila sam da se u ovoj brzini izgubila posebna emocionalna toplina koju su razglednice i pisma sadržavali. Danas je komunikacija nekako površnija. U porukama se često više ne pišu ni cijele riječi, nego se koriste kratice“, ističe Staničić-Raguž.

Prema njezinim riječima, problem nije samo u tome što poruke postaju kraće, nego i u načinu na koji im pristupamo. Kada nekome pišemo rukom, moramo zastati, razmisliti što želimo reći i pronaći riječi kojima ćemo prenijeti svoje misli i osjećaje.

„U toj brzini i površnosti gubi se dio emocionalnog kontakta. Rukom pisati pismo ili razglednicu zahtijevalo je vrijeme i određenu posvećenost. Danas, kada poruke tipkamo na mobitelu, cijeli je taj proces drukčiji“, objašnjava psihologinja.

Pisanje rukom nije isto što i tipkanje

Pisanje rukom uključuje drukčije kognitivne procese nego tipkanje na tipkovnici ili zaslonu. Sam čin pisanja traži aktivno oblikovanje riječi i rečenica, a vrijeme koje mu posvećujemo može nam pomoći da pažljivije promislimo o onome što želimo poručiti.

Staničić-Raguž upozorava da se sve to događa u vremenu obilježenom stresom, ubrzanim ritmom života i brojnim svakodnevnim pritiscima. Nekada slanje pisma nije bilo samo sredstvo prenošenja informacija. Bio je to čitav ritual – od odlaska po razglednicu i pisanja poruke do iščekivanja poštara i trenutka kada bi se omotnica napokon otvorila.

„Iščekivanje pisma ili razglednice bilo je poseban doživljaj. Postojali su uzbuđenje i osjećaj iščekivanja, a zatim i vrijeme koje smo odvajali kako bismo napisali ono što želimo prenijeti drugoj osobi. Sve je to imalo emocionalnu vrijednost“, kaže psihologinja.

Umjesto osobnih čestitki, šaljemo gotove sličice

Promjena se posebno primjećuje tijekom blagdana. Nekada su se čestitke ispisivale rukom, a danas se često šalju unaprijed pripremljene slike s gotovim porukama. One mogu biti simpatične i prigodne, ali ostavljaju manje prostora za osobnu riječ.

„Danas često šaljemo gotove sličice na kojima već piše sve ono što bismo željeli reći. Umjesto da sami napišemo nekoliko rečenica, pošaljemo gotovu čestitku. Sve je postalo još kraće i brže“, primjećuje Staničić-Raguž.

Ipak, povratak rukom pisanih poruka ne mora značiti odustajanje od tehnologije. Dovoljno je povremeno usporiti i nekome posvetiti nekoliko minuta, bez potrebe da se svaka komunikacija svede na brz odgovor ili unaprijed pripremljen sadržaj.

Nekoliko iskrenih riječi ponekad je sasvim dovoljno

Uoči blagdana, klinička psihologinja poziva da se prisjetimo jednostavnog običaja koji smo gotovo zaboravili – uzeti olovku i napisati čestitku osobi do koje nam je stalo. Ne mora to biti dugo pismo niti posebno osmišljena poruka. Nekoliko rečenica napisanih vlastitom rukom može biti način da nekome pokažemo pažnju i izdvojimo ga iz svakodnevne užurbanosti.

Ne možemo vratiti vrijeme u kojem se na poštara čekalo s nestrpljenjem, ali možemo vratiti dio navike da drugima posvetimo malo više vremena.