„Fermaj!“, „vagiđat“, „arajdana“… Znate li što zapravo znače ove dubrovačke riječi?

“Ako ga ne govorimo, nemamo što čuvati“

Što znači „fermaj“, znate li gdje je „kantun“, jeste li se ikad „vagiđali“ i biste li znali objasniti što znači „arajdana“? Dubrovački govor prepun je riječi i izraza koji Dubrovčanima zvuče potpuno prirodno, dok se onima koji nisu s ovog područja često čine gotovo kao zaseban jezik.

O tome zašto je važno sačuvati dubrovačku riječ, kako se govor mijenja i zašto neke izraze danas sve rjeđe čujemo, razgovarali smo s Izmirom Brautović Mimom, glumicom i predsjednicom Udruge „Govorimo dubrovački“.

„U govoru ima masa riječi koju oni ne mogu razumjeti“

Dubrovačke riječi, kaže Brautović, najviše se razumiju upravo kroz kontekst i svakodnevne rečenice. „Obično to ide u kontekstu rečenice ili onoga što si htio reći. Recimo: ‘Mala, jesi prolegala taj libro?’ Tko će znati, prolegala je libro? Mislim, znat će, naravno.“

Upravo takvi izrazi, dodaje, najbolje pokazuju koliko je dubrovački govor poseban.

„U nepoznavanju dubrovačkih riječi – ‘fermaj tu na kantunu’, ‘jesi se pošla vagiđat’ i tako dalje. Upotrebom riječi u našem govoru, u svakodnevnom govoru, u rečenicama, tu je masa riječi koju oni ne mogu razumjeti.“

A neke riječi mogu imati i više značenja, ovisno o tome kako ih upotrijebimo.

„Riječ ‘fermaj’ može značiti prestani govoriti ili zaustavi se. ‘Fermaj tu, na ovome kantunu’ ili ‘fermaj govorit’. Dakle, ima riječi koje imaju dvoznako značenje.“

„Dubrovački ima svoju melodiju“

Posebnost dubrovačkog govora nije samo u riječima. Brautović ističe i njegovu melodiju te specifične akcente.

„Može, može. Po govoru može. Jer dubrovački ima, naravno, specifičnu melodiju i specifične akcente. I on je specifičan po svom dijalektu.“

Upravo zato smatra da dubrovački govor treba njegovati i čuvati, a ne pustiti da nestane iz svakodnevne komunikacije.

„Trebamo ga zaista njegovati i čuvati. Apsolutno. Ako je on kao nezaštićena nematerijalna baština, ako ga ne čuvamo, ako ga ne govorimo, nemamo što čuvati. To je logika.“

„Nama ti kontinentalci često govore da nas ne kontaju“

Dubrovački govor može biti posebno zanimljiv ljudima koji dolaze iz drugih krajeva Hrvatske.

„Obično nama stvarno ti kontinentalci često govore da nas dosta puta, često ne kontaju što hoćemo reći.“

Kao primjer navodi riječ „arajdana“, koju ni mnogi Dubrovčani izvan određenog konteksta možda neće odmah prepoznati.

„Recimo, ‘arajdana sam’. ‘Arajdana sam kad su dani od Feste Svetog Vlaha.’ To mnogi, vjerujem, nisu znali.“

Ipak, Brautović naglašava da se velik dio dubrovačkih riječi može razumjeti upravo ako se sluša cijela rečenica i kontekst. „Dakle, masa riječi ide u kontekst onoga što želiš reći. Tako da nema posebnosti. Ima nekih posebnih pozdrava i tako dalje, ali sve ide u kontekst onoga što želiš reći.“

„Puno dubrovačkih riječi ima korijen u talijanizmima“

Dubrovački govor dodatno je zanimljiv i zbog različitih jezičnih utjecaja koji su se kroz povijest utkali u svakodnevni govor. „Puno je dubrovačkih riječi sa svojim korijenom talijanizma. Tako da mogu povezati.“

A kada je pitamo postoji li riječ ili izraz koji bi posebno voljela sačuvati od zaborava, odgovor nije jednostavan.

„Znaš šta je mala manjitika, je li? Mala je manjifika, je li? Ima još jedan lijep izraz. Da je okoprčna.“

No upravo u tome i jest bogatstvo dubrovačkog govora – u mnoštvu riječi, izraza i značenja koja se možda ne mogu jednostavno prevesti jednom standardnom riječju.

„Ako ga ne čuvamo i ne govorimo, nemamo što čuvati“

Za Brautović pitanje dubrovačkog govora nije samo pitanje nostalgije. Riječ je o dijelu identiteta i kulturne baštine koji može nestati ako ga nove generacije prestanu koristiti.

„Ako ga ne čuvamo, ako ga ne govorimo, nemamo što čuvati.“

Dubrovački govor, pritom, nije nešto što treba nametati drugima. „Ako nas hoće razumjeti, dobro došli. Ako ne razumije, neka pita, bit će mu sve objašnjeno.“

Upravo je razgovor način na koji se govor može prenositi dalje – riječ po riječ, iz generacije u generaciju.

Brautović je posljednjih godina posebno usmjerena na rad s djecom i očuvanje dubrovačkog govora među najmlađima. Udruga „Govorimo dubrovački“ provodi edukativne programe i radionice, a cilj je djeci približiti riječi koje sve rjeđe čuju u svakodnevnom govoru.

I zato je možda najvažnija upravo njezina završna poruka: dubrovački govor može opstati samo ako ga ljudi nastave govoriti, jer govor se, kako je Brautović već ranije isticala, ne čuva samo zapisivanjem, čuva se govorenjem.