CRVENI ALARM Roditelj mora reagirati kad dijete kaže „ne znam što mi je“, tuga je ozbiljan simptom

„Ne znam što mi je.“ Rečenica je to koju roditelj može čuti od djeteta koje prolazi kroz pubertet, ali i od djeteta koje se suočava s ozbiljnijom emocionalnom teškoćom. Upravo zato psihologinja Sumejja Brković upozorava da odrasli ne bi trebali svaku promjenu raspoloženja odmah pripisati pubertetu, ali ni svaku tugu promatrati kao znak ozbiljnog problema.

Najvažnije je, kaže, promatrati dijete, razgovarati s njim i pokušati razumjeti što se nalazi iza njegovog ponašanja.

„Kada dijete kaže: ‘Ne znam što mi je’, to je već neki prvi korak. Ono možda ne zna objasniti što osjeća, možda ne zna imenovati emociju, ali pokušava nam reći da nešto nije u redu. I tu roditelj ne treba odmah imati rješenje. Nekad je dovoljno reći: ‘U redu, ne moraš sada znati. Tu sam, pa ćemo zajedno vidjeti što se događa.’“

Brković posebno upozorava na način na koji roditelji postavljaju pitanja. Kada primijete da se dijete povuklo, da je tužno ili razdražljivo, roditelji često krenu s nizom pitanja – što se dogodilo, zašto je takvo, je li se nešto dogodilo u školi, tko ga je naljutio.

No takav pristup može imati suprotan učinak.

„Nemojte dijete bombardirati pitanjima. Ako ga zatrpate pitanjima čim vidite da nešto nije u redu, ono se može još više zatvoriti. Puno je bolje stvoriti situaciju u kojoj ćete biti zajedno, bez pritiska da dijete mora odmah sve ispričati. Možda ćete zajedno otići u šetnju, voziti se, nešto raditi u kuhinji ili gledati televiziju. Nekada će dijete upravo tada samo početi pričati“, objašnjava.

Nije svaka tuga pubertet

Pubertet donosi promjene raspoloženja, povlačenje i potrebu za većom privatnošću. Ipak, Brković smatra da roditelji trebaju obratiti pažnju kada promjene postanu dugotrajne ili počnu ozbiljno utjecati na svakodnevni život djeteta.

„Mi jako često kažemo: ‘Ma to je pubertet.’ I naravno da pubertet donosi promjene. Ali ne smijemo sve staviti pod tu jednu riječ. Ako vidimo da dijete dugo nije ono dijete koje poznajemo, ako se povlači, ako prestaje raditi stvari koje je prije voljelo, ako se mijenja njegovo ponašanje i ako vidimo da pati, onda treba zastati i pitati se što se događa.“

Jednako je važno, dodaje, razlikovati potrebu djeteta da bude samo od osjećaja usamljenosti.

„Biti sam i biti usamljen nije isto. Dijete može poželjeti biti samo, zatvoriti vrata svoje sobe i jednostavno imati potrebu za mirom. To samo po sebi nije problem. Ali dijete može biti okruženo ljudima, imati obitelj i prijatelje, a svejedno se osjećati jako usamljeno. To je osjećaj koji ne možemo procijeniti samo tako da pogledamo koliko ljudi dijete ima oko sebe.“

Roditelji definitivno trebaju gledati širu sliku – kako dijete spava, kako jede, kakav mu je odnos prema školi, prijateljima i aktivnostima koje su mu nekada bile važne.

„Mora znati da ga nećemo osuditi“

Brković smatra da je jedan od najvažnijih preduvjeta za razgovor povjerenje. Dijete mora biti sigurno da ga roditelj neće odmah kazniti, ismijati ili osuditi zbog onoga što će mu reći.

„Dijete mora znati da, što god da se dogodilo, neće odmah biti osuđeno. To ne znači da ćemo odobriti svako njegovo ponašanje. Možemo reći da nešto nije dobro, možemo postaviti granicu, ali prvo moramo čuti dijete. Ako ono zna da će ga roditelj saslušati i da neće odmah krenuti s kaznom, veća je šansa da će doći i reći što ga muči.“

A kada roditelj vidi da sam ne može pomoći, traženje stručne pomoći ne bi trebalo doživljavati kao poraz.

„Tražiti pomoć nije slabost. Ako ne znamo kako pomoći vlastitom djetetu, sasvim je u redu reći: ‘Ne znam, ali pronaći ćemo nekoga tko nam može pomoći.’ I to je zapravo jako dobra poruka djetetu. Pokazujemo mu da problem ne moramo skrivati i da za ono što nas muči možemo tražiti rješenje.“

U konačnici, kaže Brković, djeci ne trebaju roditelji koji će uvijek imati savršen odgovor. Trebaju im odrasli uz koje se osjećaju sigurno.

„Ne moramo mi uvijek znati što reći. Nekada je najvažnije samo ostati uz dijete. Reći mu: ‘Tu sam. Ne moraš ovo rješavati samo. Neću te osuđivati i zajedno ćemo vidjeti što možemo napraviti.’ Kada dijete to stvarno osjeti, onda smo mu dali jednu jako važnu stvar, osjećaj da nije samo.“