VLAHA, VLAHE, VLAHOTA Tko govori pravilno? Odgovor će vas iznenaditi

Zašto se u Dubrovniku kaže „na dan sv. Vlaha“, u ostatku Hrvatske „na dan sv. Vlahe“, a na Korčuli „na dan sv. Vlahota“ i što je uopće od toga točno?

Odgovor je i više nego zanimljiv, a ukratko rečeno, svi su točni i svi su u pravu, ali nisu svi standardni hrvatski jezik.

U hrvatskom standardnom jeziku, muška imena koja završavaju na -o (poput Ivo, Pero, Vlaho, Mato) mogu se sklanjati (deklinirati) na dva načina, ovisno o podrijetlu imena i krajobrazu (narječju) iz kojeg potječu. Ti se načini nazivaju E-sklonidba i A-sklonidba prema nastavku u genitivu jednine.

Probajte u Dubrovniku reći da idete kod Pere ili Mate, a ne daj Bože da kažete kod Vlahe, prostrijeliti će vas ljutiti i uznemireni pogledi izvornih govornika dubrovačkog govora, odnosno dubrovačkog poddijalekta novoštokavskog ijekavskog dijalekta, kako ga stručno kategorizira Institut za hrvatski jezik. I bit će potpuno u pravu. Krenimo redom.

Hrvatski standardni jezik, kad su muška imena koja završavaju na -o te na -e u nominativu jednine u pitanju, prepoznaje dvije priznate sklonidbe, A-sklonidba i E-sklonidba.

E-sklonidba u genitivu završava na -e (od Ive, od Mate, kod Vlahe) jer preuzima ženske nastavke. Ona je prirodna za kopnene dijelove Dalmacije, npr. u Zagori ili Splitu često ćete čuti “čuo sam od Mate“.

No, u samom Dubrovniku i okolici (Konavle, Primorje) domaći ljudi tradicionalno isključivo koriste oblike na -a, (od Iva, Mata, Vlaha). Koristi se A-sklonidba pa su svi kosi padeži izrazito muški. Evo nekoliko primjera;

Nominativ: Ivo / Vlaho / Mato

Genitiv: od Iva / od Vlaha / od Mata („Čuo sam od Vlaha”)

Dativ: idem k Ivu / Vlahu / Matu

Akuzativ: vidim Iva / Vlaha / Mata

Lokativ: o Ivu / o Vlahu / o Matu

Instrumental: s Ivom / s Vlahom / s Matom

Što kaže i kako to definira standard?

Hrvatski standardni jezik priznaje oba oblika, ali s jasnim naglasnim pravilom. Za imena s dugim naglaskom (Ȋvo, Pȇro) standard zapravo prednost daje E-sklonidbi (od Ive), ali uvažava i regionalnu tradiciju. Zbog toga se dubrovačka A-sklonidba (od Iva, od Pera) u potpunosti uvažava kao ravnopravna i stilski ispravna, čuvajući autentični duh i tradiciju dubrovačkog govora.

Otoci, po običaju, imaju svoju logiku

Kad smo riješili dvije sklonidbe i arbitražom hrvatskog standarda zaključili kako su obje točne i ispravne u nadi kako ćemo zaključiti priču, na jezikoslovna su nam vrata zakucali hrvatski otoci.

I to redom svi otoci, od južnodalmatinskih, srednjedalmatinskih do sjevernih, čakavskih otočnih, područja. Svi oni će prilikom sklonidbe muških imena koja u nominativu završavaju na -o kao i na -e, iskoristiti džoker umetanje, odnosno, proširivanje osnove glasom -t.

I tako se vraćamo na početak priče, Mato u ovom slučaju Mate, Ivo, Pero i Vlaho u genitivu jednine na otocima glase točno ovako; „Idem kod Mateta“, „Čuo sam od Ivota“, „Sjedim pokraj Perota“ i „Došao sam zbog sv. Vlahota“.

Zašto otoci kompliciraju?

U govoru otoka Korčule muško ime koje završava na -o i -e u kosim padežima bez iznimke dobiva glas -t i to nije slučajna pogreška, već dio šire govorne prakse. Radi se o prirodnom načinu sklanjanja imena za otočane, a zanimljiva pojava ima i jezikoslovni opis, odnosno, preciznije je govoriti o proširenju osnove nego o nastavku -ta.

Takva je raznolikost iznimno važna i danas se smatra bogatstvom jednog materinjeg jezika. Uzmimo za primjer Francusku koja je od 16. stoljeća pa još intenzivnije krajem 19. stoljeća i početkom 20., zbog velike razlike pojedinih dijalekata, izvršila snažnu jezičnu centralizaciju.

Višestoljetno favoriziranje standardnog francuskog, osobito kroz upravu i školstvo, nije potpuno iskorijenilo regionalne jezike i dijalekte, ali ih je snažno potisnulo i prekinulo njihov prirodni prijenos među generacijama. Danas ih Francuska nastoji zaštititi kao dio vlastite jezične baštine, no veliki dio jezikoslovne kulture je zavijek izgubljen.

Zato nemojte ispravljati Dubrovčane kad kažu „na dan sv. Vlaha“, a ni otočane kad vas šokiraju s „Vlahoton“, nemojte ih posramljivati niti im držati prodiku iz jezikoslovlja, pravopisa i gramatike. Pohvalite ih što tako ustrajno čuvaju i prenose bogatstvo svog narječja, dijalekta, lokalnog govora.

Standardni jezik potreban nam je da bismo se svi razumjeli, ali narječja, dijalekti i lokalni govori čine jezik bogatim. U njima nisu sačuvane samo riječi i neobični gramatički oblici, već i povijest gradova i naselja, način života, humor, mentalitet i tragovi generacija koje su tim jezikom govorile prije nas.

Jezik se, naravno, mijenja i nitko ga ne može zamrznuti u vremenu. Neke će riječi i oblici nestati, nastat će novi, a lokalni će govori primati utjecaje standardnog jezika i drugih sredina. No upravo zato vrijedi ih bilježiti, istraživati i, prije svega, govoriti.