IZBORNIČE, TO NIJE MODNI DETALJ: Ako može Islanđanin, možete i vi

Sredinom 2001. godine tadašnji predsjednik HNS-a Vlatko Marković ispričao je kako ga je, nakon što je postao premijer, na razgovor pozvao Ivica Račan i upitao: „Moraju li hrvatski nogometaši i stručno vodstvo držati ruku na srcu dok svira ‘Lijepa naša’?“

Markovićev odgovor bio je jasan i povijestan: „Dok sam ja predsjednik, drugačije neće biti! Ta ruka je izraz ljubavi prema Hrvatskoj!“

Na utakmici Češka – Hrvatska vidjeli smo da su izbornik i dio stručnog stožera bili drugačiji od momčadi koju vode. Igrači na terenu i oni na klupi, kao i uvijek, ruku na srcu. Izbornik Slaven Bilić i neki pomoćnici – ne.

Ne sjećam se da je bilo koja hrvatska selekcija imala takav raskol u najsvetijem trenutku prije utakmice. Čak i Islanđanin Dagur Sigurdson, izbornik hrvatskih rukometaša, drži ruku na srcu dok svira himna, iz poštovanja prema zemlji koju predstavlja.

Ruka na srcu izraz je ponosa, pripadnosti i ljubavi prema domovini. To je tradicija hrvatskih sportaša.

Tužno je, jer Vatreni su možda i najveći nacionalni ponos.

Osim toga, kakvo je to zajedništvo u kojem stožer radi jedno, a igrači drugo?

Ovdje se mora postaviti i pitanje odgovornosti predsjednika HNS-a Marijana Kustića. Upravo je predsjednik Saveza taj koji bi trebao voditi računa da reprezentacija nastupa kao jedno tijelo.

Biliću za ovu gestu – palac dolje.

Ako želi pozornost, za to postoji bolji način – neka usavrši igru s trojicom straga.

Ako želi pokazati gard, i za to će biti prilike, već u utorak – neka ga pokaže protiv Španjolaca u Sevilli.

Prekidati ritual koji je odavno postao dio identiteta nerazumno je i nezrelo, jer se time ruši kult ove reprezentacije, a kult je snaga koja te drži u najtežim trenucima.

Foto FaH