IN MEMORIAM Jedini odgovor na ovakvu patnju je ljubav, nikad te nećemo zaboraviti

„Za svakoga smrt ima pogled.
Doći će smrt i imati će tvoje oči“, Cesare Pavese

Nagledao se ovaj otok tragedija, nagledali smo se požara, molili smo se tijekom rata, u recentnoj tužnoj povijesti izgubili smo tri mlada života u Smokvici pa još jedan na Lastovu… Sve smo te tuge zaključali u nezaborav s iskrenim pijetetom prema obiteljima. Ali kad se zdravo, veselo, četverogodišnje dijete, nesretnim spletom okolnosti i zlokobnim prstom sudbine utopi u bazenu, nakon što je svojim roditeljima i sestri, koje život ni prije nije mazio, donio prvu iskrenu sreću i mir u životu, odjednom sve što radimo gubi svaki smisao.  

Mali rituali svakodnevice, zauvijek nestali nakon stravične tragedije poput ove, onima koji su najviše izgubili, odjednom se činu nedostižni ideal životne sreće i uspjeha. Što bi danas dao tata da je mogao znati kako će, još jedan u nizu odlazak u selo sa svojim sinom, koji je krajem kolovoza napunio nježne i krhke četiri godine, biti posljednji u njegovom životu? Dao bi sve što ima, cijeli svoj život.

Što bi dali Lumbarjani koji su Roka sreli to jutro, kojima je potrčao u dvor ili im se javio dok su nešto radili po kući kao što je napravio bezbroj puta prije, tijekom svog nepravedno kratkog života? Što bi sumještani, koji su njegovom izbezumljenom ocu s invaliditetom pomagali ga tražiti nakon što se izgubio, dali da su ga ostali tražiti još malo duže? Što bi dao čovjek, koji ga je pronašao u bazenu obližnjeg hotela i reanimirao ga svim srcem, dušom, kostima, mišićnom masom, da ga je pronašao malo ranije? Što bi dao medicinski tim Hitne pomoći koji, kako neslužbeno doznajemo, gotovo sat vremena nije odustajao od bjesomučne želje da ga vrate u život? Što bi dala dječakova majka da je to jedno obično jutro promijenila uobičajeni plan i ritam obaveza? Na to retoričko pitanje nije potrebno ni odgovarati.

U trenutku kad je, jezivim tonom sirene, vozilo Hitne prošlo kroz selo i skrenulo za hotel, svi mi koji smo bili u prolazu promislili smo „Neki stranac, Bože mu pomozi“. To ne znači da smo htjeli nekome strancu zlo, to je ljudska reakcija na potencijalnu tragediju koja se događa nekome na društvenoj i emocionalnoj udaljenosti. Ljudski je da empatija nije jednako raspoređena, ljudski je vjerovati da će otac naći Roka tu negdje po susjedstvu, ljudski je prekinut ga tražiti i produžiti dalje, ljudski je vjerovati u sretan kraj ili osjetiti trenutačni žal zbog tragedije nekog stranca čija će sudbina ostati na periferiji našeg vlastitog svijeta.

Ipak, sudbina je ovaj put pokazala svoje najokrutnije lice, a tragedija se u jednom trenu iz periferije preselila u središte. Zašto je mili dječak, naš dragi, mali Roko, odlučio otići baš do bazena gdje nikad ne zalazi? Kako je moguće da baš nitko nije bio prisutan na bazenu na kojem je uvijek netko? Zašto je baš taj dan skupina Francuza iz hotela imala izlet biciklima, oko čega je osoblje hotela bilo zauzeto i zaokupljeno? Kako je moguće da neki turist nije izašao na balkon i vidio dječaka u bazenu? Pitanja je stotinu, a odgovora nema, niti jednog.

Trenutak u kojem je lokalna zajednica dočekala stravičnu vijest urezala se duboko u kolektivno sjećanje. Dok sudionici, svjedoci i suvremenici tužnog događaja sami ne napuste ovaj svijet, zajednica se neće izliječiti od te traume. Privatna tragedija obitelji ostaje oltar tuge, jada i očaja kojem ćemo se vječno klanjati, pognutih glava, stisnutog grla, istodobno puni beskrajnog suosjećanja i neizrečene zahvale što ćemo danas zagrliti svoju djecu. Kad jedna majka plače, kad jedan otac plače, svaka majka i svaki otac na svijetu plaču s njima. Bez iznimke, bez presedana.

U maloj zajednici poput otočne, najgora moguća priča iz crne kronike nije samo privatna tragedija jedne obitelji. U malim mjestima, tragedija ima lice, ime, okolnosti o kojima znamo sve detalje. Smrt nečijeg djeteta ulazi u naše domove, u misli i srca, dodatno razarajući jednu od najdubljih društvenih pretpostavki, a to je da odrasli odlaze prije djece i da je djetinjstvo prostor kojeg zajednica može zaštititi.

Tragična sudbina Roka otvorila je jezivu mogućnost da je dijete, ono najvrjednije, najosjetljivije, najdraže, najmilije što imamo, što otok ima, samo igračka u rukama sudbine na koju ne možemo utjecati. Nema roditelja, nema osobe koja nije zagrlila one koje najviše voli nakon što je sablasna priča ušla u naše domove. Nema noga koje se nisu odsjekle, nema srca koje nije puklo, nema uma u koji se nije ušuljala užasavajuća pomisao, strah.

Nakon ovakve tragedije, koje se u zajednicama poput naše događaju jednom u xy godina, pojavi se i potreba da se pronađe krivac. Ljudima je teško prihvatiti da se katastrofa može dogoditi bez upozorenja pa pokušavaju kaosu naknadno dati uzrok, red i objašnjenje, ma koliko nepravedno ono bilo. Krivca ćemo pronalaziti u drugima, krivca ćemo pronalaziti u sebi, ali to je ništa više od društvene potrebe.

Nitko nije kriv.

Jedna od najvećih i najtežih životnih istina jest da se ono najgore od čega strepimo može dogoditi u samo jednoj sekundi običnog života. Pročitajte to još jedanput. Nitko od nas nije pošteđen te izvanredno zastrašujuće činjenice. Zato je sad na zajednici da napravi ono što je prirodno, iz pozicije ljubavi i empatije. Moramo dati obitelji veliku podršku, istodobno poštovati njihove želje i intimu.

Otok je već krenuo u tom smjeru, Općina Lumbarda proglasila je dan žalost u petak, a diljem Grada Korčule otkazana su sva sportska i zabavna događanja. Otkazan je koncert Indire u Žrnovu, otkazan je Marko Polo Fest u Korčuli, članovi MNK Ferijalos prvi su otkazali sve utakmice do sljedećeg tjedna… Živo tkivo zajednice duboko je ozlijeđeno, nema osobe na otoku koja se nije, na ovaj ili onaj način, pronašla u stravičnoj tragediji evocirajući neke vlastite, otvarajući stare rane. Zajednica kolektivno i simbolički prekida svakodnevicu iskazujući na taj način pijetet, priznajući da se dogodilo ono najgore što nadilazi jednu obitelj, jednu općinu, jedan grad.

U danima pred nama, važno je da budemo blagi jedni prema drugima, da ne širimo priče, da ne tražimo krivce, da pružimo obitelji ono što im treba. Da im pomognemo financijski i logistički organizirati pokop. Da ne komentiramo načine žalovanja, jer netko će plakati, netko će se skrivati u kući, netko će ostati naizgled nijem, a to su sve načini na koje se ljudi nose s tugom.

Trebamo pričati s našom djecom, ne treba im skrivati istinu, oni je čuju, vide i osjećaju. Treba im, s riječima primjerenim dobi, objasniti što se dogodilo te zašto u vrtiću, na igralištu ili u parku neće više nikad susreti malog Roka.

Moramo reći i djelima pokazati majci i ocu da su bili najbolji roditelji svom sinu, jer jesu. Roko je u svoje četiri godine dobio toliko beskrajne ljubavi cijele svoje obitelji koju neka druga, tužna djeca, nažalost ne dobiju tijekom cijelog života. Bio je voljen, bio je važan, bio je centar njihovog svijeta. Obitelj, prstom sudbine tako neobično spojena, bila je napokon sretna i mi smo svi bili sretni s njima. Danas smo tužni, jadni i nesretni s njima.

Međutim, naši će se životi jednog dana nastaviti. Otkazani događaji će se ponovno najavljivati, život će se početi vraćati poznatim ritualima, a kolektivnu tišinu koja je ovih, prvih turobnih dana, prekrasan izraz ljudske solidarnosti, zamijenit će dječji rođendani, koncerti, događanja, turniri…

Svi ćemo krenuti dalje, bez obzira na to što Roko nikad u Lumbardi i na otoku neće biti zaboravljen. Svi osim majke i oca i njihovih bližnjih.

Kad otok krene dalje, njima će biti jednako teško i grubo, možda još gore i još teže. Voljela bih napisati nešto pametno i nešto empatično kako prevladati tu beskrajnu, najgoru moguću ljudsku patnju, ali ostajem bez riječi, posramljena svojom sretnom sudbinom. Pred roditeljima skrušena nad vanzemaljskim teretom patnje za koju čovjek još nije izmislio pravu riječ na niti jednom ljudskom jeziku. I neće.

Jedina riječ koja u ovom trenutku ima imalo smisla je ljubav. Ljubav koja svako zlo pobjeđuje, ljubav koja u ovakvim tragedijama prestaje biti metafizički osjećaj i postaje društveni čin. Ljubav prema obitelji uz koju moramo ostati i mjesecima nakon, kad kolektivni šok prođe i kad se većina vrati svojim životima. Ljubav kad odlučimo svojim postupcima ne stvarati još više boli, već postupati solidarno, nježno, s brigom jedni za druge.

Roka ništa neće vratiti, naš mali anđeo sad je u Božjem zagrljaju, u beskrajnoj rajskoj lakoći vječnog postojanja, u drugoj dimenziji u kojoj je ova strašna nepravda ispravljena ili barem objašnjenja. Okrutna smrt prekinula je jedan mali život, ali nije prekinula društvene veze ljubavi koje su oko tog života postojale i još postoje.

Ako nas ova tragedija motivira da napravimo barem jedno dobro djelo, jedan pa makar i najmanji čin ljubavi, na primjer, pomognemo ovoj OBITELJI. Ako budemo bolji jedni prema drugima, ako budemo blagi prema vlastitoj djeci koju obožavamo, ako se obratimo sebi s razumijevanjem bez krivnje i osuđivanja, ako tako pristupimo i drugima, zlo koje nas je stisnulo vražjim kandžama izgubit će dio svoje sile, svoje poante.

U trenutku kad smo čuli što se dogodilo i ostali zauvijek obilježeni stravičnom tragedijom, priznat ćete da više nije bilo važno tko je u kojoj stranci, nije bilo važno gdje je susjed izgradio meju, nije bilo važno tko je dobio više, nisu bile važne ocjene u školi, nije važno seksualno opredjeljenje ni vjeroispovijest, nije važno podrijetlo, nije važno zašto je netko maknuo zastavu sa slike, nije važno tko se kojem simbolu klanja…

U tom trenutku važno nam je bilo zagrliti one koje najviše volimo. Ova tužna obitelj tu mogućnost više nema. I baš radi toga, naša je obaveza kao zajednice ovaj svijet napraviti boljim mjestom nego što je to bio u momentu kad ga je Roko napustio.

A ti, prekrasni dječače, počivaj u miru. Iza tebe ostaju neuručeni pokloni, dječji rođendani na koje nećeš doći kao ni oni vlastiti koje nećeš proslaviti, problemi s kojima se nećeš, kao odrastao čovjek, suočavati, ljudske sreće i momenti kojih se nećeš nauživati, beskrajni zagrljaji i poljupci od kojih si potrošio tek najmanji dio… Tvoja smrt ostaje trajna opomena površnosti kojoj se ljudsko biće klanja, dodvoravajući se niskim strastima. Tvoja tragična sudbina posljednji je poziv svim putnicima zemaljskog života na ljubav.

„Tuga je cijena koju plaćamo za ljubav“. Izreka najdugovječnije britanske kraljice nikako da mi izađe iz glave. Tvoji su roditelji platili cijenu za sve nas, pomozimo im kako god znamo nositi taj strašni teret, pomozimo im da nastave nekako dalje. U dubokoj, crnoj stravi beskrajne tuge i patnje, svijetle tvoja dva nevina oka, dječače. Oči ljubavi i vjere u bolje sutra. Nikad te nećemo zaboraviti.

In memoriam, Roko Kriletić, 21. 8. 2022. – 23. 9. 2026.