BORDO TSUNAMI Prvi dvostruki prvak i povratak otpisanih (FOTO & VIDEO)

Mitski turnir godine u subotu je na stadionu Pri Gospu pokazao sve najbolje i najljepše što jedno dalmatinsko mjesto i jedan otok imaju, krcato ljudi, navijački dekor, odličan mali nogomet u režiji mlađih generacija, puno emocija, bilo je i suza, a ne zaboravimo ni poznati škojarski animozitet koji je cijeloj priči dao i cukara i papra, začine bez kojih Turnir jematve nema smisla.

Kako nam je objasnio neslužbeni glasnogovornik sela i dobri duh Lumbarde, nezaobilazni stari svat i duša od čovjeka Ante Dračevc Žunje, ideja o Turniru jematve postoji otkad je samostalne Hrvatske. Još krajem 90-ih povremeno bi se održao pokoji turnir, a isto tako i početkom 2010-ih. Ti su se turniri održavali s prekidima, povremeno, bez ozbiljnije organizacije, no ploča je tad nalivena.

  

Na tim su temeljima članovi Udruge mladih Lumbarda „Lumpar“ 2022. godine Turnir jematve revitalizirali i podigli ga, organizacijski, logistički i sportski, na razinu zahvaljujući kojoj ga danas slobodno možemo nazvati sportskim i društvenim događajem godine!

U tom smislu, ovogodišnje peto izdanje pružilo je fenomenalan doživljaj svima koji su u subotu bili na stadionu, a bilo ih je. Kažu da se okupilo oko 700 ljudi, možda i više, što je za jedno mjesto od nepunih 1200, bez pretjerivanja, nevjerojatna brojka. I staro i mlado sudjelovalo je Turniru jematve, čak i začuđeni i oduševljeni turisti koje su u boje zaselka obukli vlasnici apartmana, a sve ih je budnim okom pratila obližnja Gospa Lurdska pa je večer prošla bez iti jednog incidenta bilo kakve vrste.

„Nekako smo odlučili napraviti taj turnir za nas, Lumbarjane, da se družimo nakon jematve, a u to vrijeme, predsjednik Lumpara je bio moj sin Marinko. On je predložio da Turnir jematve bude memorijalan i da nosi ime Stipe Markovina Zec. Stipe je uvijek bio oko sporta, oko mladih i za misto“, objasnio nam je Žunje prisjećajući se prerano preminulog Lumbarjanina koji je na različite načine ostavio trag u mjestu.

I tako danas imamo osam lumbarajskih zaselaka koji se nadmeću u malom nogometu, oni su redom bordo Javič, zeleno Račišće, narančasto Kosovo/Žabnjak, ljubičasta Vela Postrana, žuta Mala Postrana, crna Vela Glavica, nebesko plava Mala Glavica i bijeli Koludrt. Do sinoćnjeg finala, niti jedan zaselak nije dva puta osvojio titulu prvaka sela, a do sad su je osvajali Javič, Račišće, Vela Postrana i Koludrt. Ostala četiri zaselka, obje Glavice, Ujedinjeni narodi Kosovo/Žabnjak i Mala Postrana, još su uvijek bez titule.

Tjedan prije subote i ovogodišnjeg turnira bio je nabijen rivalstvom, navijačka atmosfera osjećala se u svakoj štradi, forma ekipa bila je tema svake ćakule u svakome kafiću, a boje, motivi i parole zaselaka nicale su na svakome kantunu.

Peto izdanje veliku paradu navijača dočekalo je s Koludrtom kao prošlogodišnjim pobjednikom, ali i ovogodišnjim favoritom. Lepršava tika-taka igra s kojom su pomeli konkurenciju prošle godine očekivala se i ove, ekipa je ostala više, manje ista, mladi Šestanović, Jurjević i Rončević za koje su akcije pripremali iskusni veteran Tonči Šestanović te aktivni futsal nogometaš županijske lige Marin Milina Lovrić i drugi. Ne zaboravimo vratara, Mile Šestanović Pice dokazao je da prošlogodišnja titula igrača turnira u njegove ruke nije stigla slučajno. Njegove su predstave i ove godine uvelike zaslužne za prolazak do finala.

Već u prvoj utakmici protiv vidno desetkovanih Račišćana, igra Koludrta nije bila onako laka i lepršava kao prošle godine. Lopta nije htjela u gol, na prste dvije ruke mogli bi izbrojiti kontre i polu-kontre koje baštinici Psefizme nisu realizirali. Račišćani su, s druge strane, nastupili bez najjačih igrača, Roko Lipanović Balaun, Lovre Tandara, Val Korica (…), svi su iz ovih, ili onih razloga bili odsutni ili ozlijeđeni. Međutim, zeleni se nisu predali, dapače, odigrali su odličnu utakmicu, a najbolji zeleni pojedinac na terenu bio je definitivno golman Gabrijel Buda koji je skidao sve po redu, pravovremeno istrčavao i koncentrirano smirivao svoje redove.

To ipak nije bilo dovoljno za prolaz, Koludrt je zasluženo pobijedio 2-0 i prošao dalje. Na tribinama je utakmica završila neriješeno, zeleni i bijeli u Hajdukovim bojama navijali su jedni do drugih, a nadmetali su se domišljatim navijačkim rekvizitima. Moramo pohvaliti hajdučku ulaznicu Koludrta kao i jingle najavu by Dobre Šestanović koja aludira na onu s Poljuda – „Dame i gospodo, zdravi i veseli bili, dobro došli na stadion Pri Gospu“. Zeleni su uzvratili frizurama, piturama i monturama, ali i dosjetkama koje samo lokalci mogu razumijeti.

Drugi četvrtfinalni ogled bio je isti kao i prošlogodišnji, Mala Glavica vs. Vela Postrana. Ljubičasti Postrančani u utakmicu su ušli kao favoriti, no ipak su se morali pomučiti protiv azurnih Glavičana. Iako su igrali bez zadnjeg veznog Markovine Čikota, prekaljeni veteran i mozak ekipe Saša Šestanović dao je igri dodatni impuls i stabilnost. Za raspoložene braću Birete, Matija Jurjevića kojem je teniskih pola banane podiglo formu uoči meča, Lozice Barbareškota mlađeg i povratnika Dina Novaka na vratima, Šestanović je distribuirao vrlo dobre paseve od kojih je jedan dospio u noge mladom Karabučiru.

Niko će dugo pamtiti svoj prvi gol u životu za rodnu Malu Glavicu, savršena parabola koja je Kujeta na golu Velopostrančana ostavila bez reakcije. Bio je to pogodak za izjednačenje i, uvjereni smo, prvi od mnogih koje će za Glavicu zabiti Niko Lozica.

U tom su trenutku Maloglavičani, najmalobrojnija navijačka skupina na tribinama, eruptirali, a njihovom su se navijanju priključili Veloglavičani koji su bili odmah do. Bio je to povijesni trenutak u kojem je sklopljen bratski, navijački pakt između dvije Glavice, a dogovor je da uvijek navijaju jedni za druge, osim, logično, kad igraju međusobno.

„Ipak mi palimo skupa badnjak, mi smo Glavičani“, napomenula je navijačica Vele Glavice iz Vlake ističući ritualno paljenje badnjaka na Badnjak kao zadnji pečat pobratimskom dogovoru dvije susjedne navijačke skupine. S tim su paktom Veloglavičani i službeno priznali čiji je Parapet, on prelazi u trajno katastarsko vlasništvo Male Glavice bez presedana, gdje je, uostalom, bio i do sad.

Emocija je jedno, a forma nešto sasvim drugo. Iskusni i glasoviti malonogometaši Mamo i Kuje poveli su ekipu u ozbiljnu trkačku postrančansku ofenzivu, a azurno plavi sve su teže dolazili do daha. Pobjednički pogodak za konačnih 2 – 1 mnogobrojna navijačka skupina Velopostrančana popratila je glasnim navijanjem. Njihova je pozicija tradicionalno u donjem, desnom kantunu stadiona, a duboka i punokrvna ljubičasta boja njihovog zaselka je, za autora ovog teksta, uvjerljivo estetski najljepša na turniru. Uz mali disclaimer, najljepša ako izuzmemo Nobilovu sliku na prsima Veloglavičana.

Kad smo već kod crnokošuljaša iz Vele Glavice, njihov treći četvrtfinalni ogled protiv Male Postrane donio je prvo iznenađenje turnira. Brojčano puno nadmoćniji od suparnika iz Postrane i to još Male, vječni favoriti Veloglavičani na teren su izašli s puno samopouzdanja kojeg su, očekivano, temeljili na već poznatoj uigranoj ekipi i vrataru Zecu poznatom po cleen sheetu. Ipak, ljubav prema mačkama, koju je dan prije turnira iskazao veloglavičanski play maker Marko Kriletić Mikita, pokazala se presudnom. Ta je ljubav rezultirala zgincanim gnjatom i udaljavanjem Mikite s terena, a s njim su otišli i pasovi koje može proigrat samo ludo talentirana, nogometna glava, odnosno noga.

Bili bismo prilično nepravedni kad bi talijansku 1-0 pobjedu Male Postrane pripisali samo nespremnosti Glavičana. Dark horse turnira ovog puta na teren je izašao u žutim majicama, možete ih nazvati i underdogovima ili autsajderima i nećete puno pogriješiti. Isto kao što nećete pogriješiti ako ih nazovete najvećom senzacijom turnira koja je ponudila, vjerojatno, najbolji nogomet na terenu.

U članku najave turnira prozvali smo ih čekajući njihov iskorak na terenu i na tribinama. Iskorak se pretvorio u erupciju o kojoj ćemo detalje napisati u polufinalnom ogledu. Za sad je dosta reći da su prvu utakmicu odigrali staloženo, ali oprezno, odmjeravajući snage, kao da još uvijek ni sami sebi ne vjeruju koliko su zapravo dobri.

U utakmici između Javičana i Kosova/Žabnjaka nije bilo favorita. Energija Javičana prelijevala se iz Rudina do Ripičine, preko starog Javiča pa sve do Krmače, navijačka ćelija aktivirala se u stvarnosti i virtualnoj stvarnosti, a strah koji su željeli posijati nitko nije, par dana prije početka turnira, shvatio ozbiljno. Međutim, bordo boja zauzela je ogroman prostor iza istočnog gola, navijački rekviziti natjecali su se s glasnim navijanjem brojnih miljenika sv. Špiridijuna. Ostali su zaselci već u prvoj utakmici shvatili da Javič Village ove godine nije došao sudjelovati, već pobijediti.

S druge strane dočekali su ih narodi Kosova i Žabnjaka ujedinjeni u narančastoj boji. Kad bismo birali najbolje obučenu i opremljenu ekipu, Kosovo/Žabnjak ne bi imali konkurenciju. Na terenu su izašli u najmodernijim patikama, s medicinskim štitnicima i brendiranim znojnicima, a tribine su pratile njihov imidž s brojnim zastavicama, bandirama, trubama, konfetima i navijačkim čudima svake vrste.

Udarna ekipa ostala je ista, mlađi Rudelić, Ive Zure, Obrt Mikulin i Drušković na golu čiji bi doprinos lokalnoj, vratarskoj sceni mogli nazvali institucijom. Sve im to ove godine nije bilo dovoljno za pobjedu protiv Javiča koji je na terenu furiozno pokazao kako se igra mali nogomet. Konačni rezultat  2- 0, Kosovo/Žabnjak ostali su bez prolaska, nakon što su prošle godine izgubili na penale u finalu.

Prvi polufinalni ogled otišao je na stranu blagih favorita, prošlogodišnjih pobjednika Koludrta. U teškoj i tvrdoj utakmici protiv Vele Postrane, jedini zgoditak postigao mladi, talentirani Stipe Šestanović, a njegov je seloklupski kolega Pice na golu obranio nekoliko izvanrednih šuteva. Mamo i Kuje Postranu nose svojim znanjem, vještinom i iskustvom, uigranim na lokalnim turnirima pod zastavom CB Kocke. Nešto su od tog silnog znanja prenijeli i na mlađe članove Kocke, prvenstveno na Tometa Jurjevića, a to im u ovoj utakmici nije išlo u prilog. Koludrt je, na veliku radost svojih navijača, koji su ekipu bodrili na materinjem, starogrčkom jeziku, ponovno u finalu te napada titulu.

Drugi polufinalni ogled mogli bismo nazvati finalom prije finala. Kakav fenomenalan nogomet su prezentirali na terenu i kakav ozbiljan okršaj na tribinama! Mala Postrana, kako smo rekli, ove je godine žutu boju karakterističnih bagera proširila i na ovratnike i rukave, a navijačka skupina po prvi put zauzela je značajno mjesto na tribinama. Žuti su u navijačkom smislu napravili kompletni preokret, bubnjevi, trube, transparenti, zastave čak i novokomponirane navijačke pjesme, s tribina se Mala Postrana zaorila sve do Pržine.

Taj žuti huk pratila je i ekipa na terenu, složena pomno, baš kako treba. Fantastičan blizanački duo Željko & Stipe Cebalo ove su godine napokon preuzeli ulogu koju zaslužuju, vođe napada, oni na kojima Postrana ostaje. Ostali su ih pratili u stopu, dva lumbarajska zeta, jedan iz Blata (Cocović), drugi iz Vele Luke (Franulović), inače suprug načelnice sela koja Maloj Postrani daje dodatni legitimitet. Prvi nekadašnji igrač Zmaja, drugi nogometni sudac, zajedno s Rokom Protićem (trenerom MNK Lumbarda) artikulirali su mladenačku želju i navijačko ludilo u moderni, brzi i atraktivni mali nogomet. Ne zaboravimo ni Jadrana Jeričevića na golu. Nekadašnja rukometna nada Medveščaka vanjsku je poziciju zamijenila vratarskom u kojoj se odlično snašao dokazavši kako se u Lumbardi ništa ne može dogoditi bez barem jednog Žrnovca/ke.

Javič je na izvrstan nogomet malopostrančana odgovorio još boljim! Pojačani s dva Lučana koji su, kako doznajemo, podrijetlom Mušići i Javičani su pronašli blajskog zeta kojeg su stavili na gol i nisu pogriješili. Ipak, najveći impuls prema finalu dao je izvaredno talentirani Marin Marelić, inače 16-godišnji kadet NK Žrnovo. Ono što je mali Marelić, po majci Javiški Barčić, radio protivnicima na terenu, bilo je za u novine. Čini nam se da je na cijelom turniru postigao najmanje četiri gola, možda i više (čeka se službena Sofascore statistika), od kojih su svi bili eurogolovi, u rašlje, iz nemogućih situacija, iz brze tranzicije ili peterca u kojem se lukavo šulja u potrazi za zgoditkom. Utakmica je završila pošteno, 2-2, a onda su uslijedili penali.

Penali su rulet, kombinacija sreće i spretnosti, natjecanje tko može što više ugasiti emocije, uključiti razum i nogu povezati s okom. U ogromnoj buci koja je s istoka dolazila od obje navijačke skupine, cijeli je stadion neizvjesno pratio raspucavanje koje je, ovog puta, išlo na stranu Javiča. Javič je već gubio mjesto u finalu zbog penala, očito su poradili na manama.

Osim toga, pobjedu mogu zahvaliti najviše svom MVP-u, mašini za golove, imenu koje je itekako poznato na terenima diljem županije. Nedo Mušić Tuci nekad je bio nadobudni mladić kojeg su zaustavljali u trojicu, ako bi ga uhvatili. Nekad je bio igrač kojem je najvažnije bilo zabiti gol, što više golova, a na ovogodišnjem Turniru jematve evoluirao je u nešto puno veće. Osim što je s jezivom smirenošću i izvanrednom hladnokrvnošću zabio sva tri penala u raspucavanju, obranio je jedan i to je bilo dovoljno za pobjedu. Ali, ne samo to. Njegova igračka inteligencija tek će dati krila malom Mareliću u finalu, a njegovo znanje prešlo je čak i razinu provokacije na koju bi često ispuhao cijeli svoj talent. Neki će to nazvati zrelošću, mi ćemo to nazvati očinstvom.

Žuti su bili beskrajno tužni i tko bi im zamjerio? Po igri su zaslužili proći, ali zaslužio je i Javič. Obje su ekipe napravile kvalitativni pomak, no Postrančani imaju zašto biti i tužni i veseli. Suze mladog Cebala (mislimo da je Stipe, ali teško razlikujemo koji je koji) nakon promašenog penala rastopile bi i najhladnije srce, od plača žutih navijača pukla bi i stina. Sport izvlači najbolje iz čovjeka, pomicanje fizičkih i psihičkih granica, ali i ogromnu emociju koja se ne može kupiti ni glumiti i koja je velika i važna čak i na nekom malom, možda nekima nevažnom, turniru ribarskog naselja na nekom tamo južnodalmatinskom otoku. Ono što je sigurno jest da Malu Postranu nitko više neće automatski svrstati u ekipu koju se nadaš izvući u ždrijebu. Njihova je predstava ove godine oduševila sve prisutne na stadionu, za povratak otpisanih najbolje tek slijedi.

Finale je donijelo tvrdu utakmicu, krcatu faula, ali i lijepih poteza, utakmicu u kojoj je, čini nam se, Javič ipak imao kontrolu čitavo vrijeme. Koludrt je dao sve od sebe, ali nikakva nogometna sila nije mogla zaustaviti bordo tsunami sv. Špiridijuna. Tuci je vukao konce, a što bi mu promaklo, bez greške i bez iznimke je čistio Krtolačić. Poznat pod nadimkom „Javiški Carlsen“, Krtolačić je nakratko šahovsku ploču zamijenio malonogometnim balunom odigravši iznimno važnu ulogu u finalnom ogledu. Uz pomoć pojačanja, sve ostalo je odradio mali Marelić.

U dva puta po deset minuta nismo se uspjeli nauživati njegovog talenta, a titula najboljeg igrača Turnira jematve 2026. godine ponovno je stigla u prave ruke. Konačnim rezultatom 2-0 za Javič, finale je zaključeno, dodat ćemo – zasluženo. A onda, fešta!

Mještani Javič Villagea kao da nisu ni sami mogli vjerovati što su postigli, u povijest su upisani kao prvi zaselak ikad koji je osvojio titulu prvaka sela dva puta. Fešta ih je čekala raširenih ruku, no oni su dobar dio vremena odlučili posvetiti naslađivanju nad gubitnicima i štrapacavanju svih onih koji su im se, na bilo koji način, zamjerili. Istini za volju, moramo priznati da takvih ima. Javič je, ako gledamo u kontinuitetu, najstariji lumbarajski zaselak koji je čak i geografski izdvojen od ostatka sela. Sukladno tome, Javičani kao da imaju neku posebnu vrstu autonomije koja sve ostale zaselke naveliko nervira.

Zaselci se te iritacije ne srame, niti je skrivaju. Kosovo/Žabnjak došlo je s transparentom koji proziva Tucija budući da živi na teritoriju UN-a, a nastupa za Javič (je li Mušić, ili nije?).

Vela Glavica razvila je transparent „Puške, bombe, topovi, Javičani lopovi“, a malo tko je na tribinama dao bordo ultrasima ruke u navijanju. Ne možemo reći da izmišljaju teorije urote, ali možemo reći da ih te teorije puno smetaju i diraju. A dok ih smetaju, dotle će ih i biti jer takvi su otočani, napravljeni 75 posto od vode  (u ovom slučaju vina), a sve ostalo od ruga.

Pobjeda Javičana donijela je Lumbardi i turniru i nešto puno više od povijesnog uspjeha jednog zaselka. Važnost turnira raste, angažman navijača i igrača je sve veći. Turnir jematve više nije (samo) lokalna zafrkancija u kojoj će mještani podapinjati jedni drugima noge, a tribine će u opijenom stanju umirati od smijeha, dapače. Dovođenjem profesionalnih HNS-ovih futsal sudaca, organizatori su još prošle godine digli igru na veću razinu.

Taj su trend popratile i ekipe koje su momčadi sklapale da budu što bolje, da se nametnu dobrim nogometom, a o navijačkim skupinama i dekoru da ne govorimo. Danas se na Turniru jematve igra fenomenalan nogomet, uz narodni, lokalni, zafrkantski karakter događaja koji se nije izgubio. Svi oni koji žele zaustaviti taj napredak kako bi ostali u vlastitoj komfor zoni, ostat će u začelju poretka. Nije lako napraviti iskorak, ali može se, pogledajte, uostalom, Malu Postranu.

S jasnim ciljem pobjede, Javičani su podebljali ekipu ozbiljnim pojačanjima što je dovelo u pitanje regularnost turnira. Nisu samo Javičani proširili rooster, ali oni su to napravili, očito, bolje od drugih. Povuklo se opravdano pitanje tko i po kojim pravilima može nastupiti na Turniru jematve, odnosno, može li i smije li uopće igrati netko tko nije iz Lumbarde, bez obzira na podrijetlo?

Kako nam otkriva Žunje, Statut Turnira jematve trenutačno ne prepoznaje takva pravila, ništa slično nije definirano nekim člankom važnog seoskog zakona. U tom smislu, Javičani su regularno osvojili turnir i jedino pošteno jest da im Lumbarjani od srca čestitaju ili barem kroz zube.

Ipak, u nedjelju će po dva predstavnika iz svakog zaselka sjesti za zeleni stol kako bi zajednički donijeli nova pravila. Neslužbeno smo doznali prvi nacrt zakona, odnosno prijedlog, da na turniru mogu igrati samo oni s prebivalištem u Lumbardi. Ekipe će se moći pojačati, ali samo s jednim igračem koji nije iz Lumbarde po zaselku, pod uvjetom da su mu i mater i otac Lumbarjani. Radi se o prijelomnom trenutku za turnir, a cilj novih pravila je osigurati autentičnost i izvornost na uštrb nogometnih bravura, šablona i eurogolova jer se toga, priznat ćete, možemo nagledati na svim drugim turnirima otoka i šire. Ono što Turnir jematve čini društvenim fenomenom nije nogomet, već gotovo ritualna mobilizacija cijelog mjesta, svojevrsna društvena slika Lumbarde u malom i to vrijedi štititi.

Što će se dogovoriti za stolom, doznat ćemo u nedjelju, a ono što je sigurno jest fešta koju je za cijelo selo obavezan organizirati i financirati pobjednički zaselak. Veselimo se nastavku druženja u naručju sv. Špiridijuna, a ako je suditi prema brojkama u subotu, Javičani će morati zasukati rukave. Turnir organizira Lumbarajska udruga mladih „Lumpar“ uz potporu Općine Lumbarda, TZO Lumbarda te brojnih sponzora i volontera, a u subotu se pojelo nevjerojatnih 150 kilograma pečenog mesa, popilo se sto litara vina i dvadeset bačvi pive! Dobro ste pročitali.

„Drago mi je što smo pobijedili, ali kad se sjetim fešte koju moramo organizirati…“, u šali nam priznaje Žunje, inače Javičanin, te nastavlja – „Igrao se baš kvalitetan turnir, ekipe su se ozbiljno pripremale i u zraku je veliko rivalstvo. To je dobro za turnir, ali poručit ću svima da ipak malo spuste tenzije. Mi smo svi Lumbarda, osam zaselaka, ali jedno veliko srce“, poručio je.

Sve što otočani čine, a da je baš dobro, uvijek je, bez iznimke, na rubu incidenta. Takvi smo, emotivni, glasni, strastveni, ludi ako baš hoćete. Patriotizam nam je u krvi, bez obzira o kojoj razini pričamo, ludi smo za Hrvatskom, obožavamo Dalmaciju, naš je otok najbolji i najljepši, za rodno mjesto bi ubili čovjeka, a za boje zaselka bi se posvađali i s članom obitelji. Te se navade ne mogu promijeniti, možemo jedino moliti Boga da stvari ne pređu granicu dobrog ukusa, a za to smo odgovorni svatko ponaosob.

Bilo kako bilo, peto, jubilarno izdanje Turnira jematve bit će tema vjerojatno sve do sljedećeg, šestog izdanja, kad će neki novi zaselak ispričati svoju sportsku i ljudsku priču. Lumbarda je još jednom održala lekciju ostatku otoka kako se od lokalnog rivalstva stvara zajedništvo, od tradicije i užanci potentni turistički i sportski događaj, a od malog mjesta velika priča. Čestitamo!

Foto: Dora Lozica, čitatelji