Zašto je žena ženi vuk? Kada zdravo rivalstvo preraste u ponižavanje i psihološko nasilje

Zašto žene ponekad mogu biti posebno oštre prema drugim ženama? Zašto tuđi uspjeh, izgled, izbor ili napredovanje izazivaju osudu, zavist i potrebu za omalovažavanjem? I gdje prestaje obična kritika, a počinje psihološko nasilje?

Izreka „čovjek je čovjeku vuk“ ponekad se, čini se, može preslikati i na odnose među ženama. No iza međusobnog vrijeđanja, podmetanja i umanjivanja tuđeg uspjeha često se kriju puno složeniji obrasci – od nesigurnosti i ljubomore do društveno nametnutog rivalstva. Svi smo čuli za fenomen „žena ženi vuk“ , posebno se ističe zadnjih dana na društvenim mrežama.

Kada podršku zamijene zavist i rivalstvo

Umjesto očekivane solidarnosti, žene se ponekad nađu u situaciji u kojoj postaju najstroži kritičari jedna drugoj. Klinička psihologinja Vesna Raguž Staničić taj fenomen povezuje s internaliziranom mizoginijom, odnosno usvajanjem negativnih stavova prema ženama unutar same ženske skupine.

„Zbog ljubomore, suparništva i zavisti izostaje solidarnost unutar grupe. Umjesto podrške, gdje bi žene trebale jedna drugoj pomagati i solidarizirati se, one postaju najveći kritičari i neprijatelji jedna drugoj“, objašnjava.

Takav odnos, međutim, ne nastaje nužno sam od sebe. Društvo je žene desetljećima, pa i stoljećima, stavljalo u poziciju u kojoj se međusobno moraju natjecati – za pažnju, status, priznanje ili bolju poziciju.

„To je rivalitet koji je ženama nametnut od strane društva. Ženama se slala poruka da se trebaju natjecati za pažnju i status, da se trebaju izboriti za što bolju poziciju. Zbog toga druga žena postaje konkurencija i prijetnja, a ne suradnica.“

Raguž Staničić ističe kako upravo tu nastaje začarani krug. Ako je uspjeh druge žene doživljen kao vlastiti gubitak, onda tuđi napredak više nije nešto što treba pozdraviti, nego nešto što treba zaustaviti.

Zašto napadamo ono što nas kod druge žene najviše smeta?

Ponekad je dovoljno pogledati što nekome najviše smeta kod druge osobe. Je li moguće da upravo ono što kritiziramo kod drugih u sebi želimo imati?

Prema Raguž Staničić, odgovor je često upravo u vlastitoj nesigurnosti.

„Kroz to se prepoznaje vlastita nesigurnost. Postoji strah od konkurencije, strah da će se pojaviti netko tko će biti bolji od nas. A kroz tu nesigurnost vidi se koliko osobe koriste potpuno destruktivna sredstva za rješavanje vlastitog osjećaja nesigurnosti.“

Naime, omalovažavanje druge žene ponekad nije znak snage, nego upravo suprotno – pokušaj da se vlastita vrijednost zaštiti tako što će se umanjiti vrijednost druge osobe. Problem nastaje kada se takav obrazac pretvori u trajno ponašanje. Tada se ne kritizira samo nečiji postupak, nego osoba u cijelosti – njezin izgled, način govora, odijevanje, majčinstvo, karijera ili životni izbori.

„Žene sebi dopuštaju da budu kritičari drugih žena i da ih osuđuju zbog vlastitog izbora – kako izgledaju, što su odabrale, hoće li nakon poroda raditi ili neće, hoće li dojiti ili neće, kako će napredovati na poslu ili hoće li uopće napredovati. Sve te izbore sebi uzimaju za pravo kritizirati i na taj način umanjuju ne samo tuđi izbor, nego i uspjeh druge osobe.“

Na poslu se rivalstvo često pretvara u podmetanje

Jedno od mjesta na kojima se ovakvi odnosi posebno lako mogu prepoznati jest radno okruženje. Konkurencija sama po sebi nije nužno loša. Problem nastaje kada se natjecanje više ne vodi kroz vlastiti rad i rezultate, nego kroz pokušaj da se drugoj osobi oteža put.

„Na radnim mjestima može se jako puno prepoznati konkurencija, ali na jedan ružan način – kroz podmetanja, izostavljanje i socijalnu ekskluziju“, kaže Raguž Staničić.

To može izgledati vrlo suptilno. Nekoga se ne pozove na sastanak, izostavi se iz neformalnog okupljanja, prešuti se njegov doprinos ili se pokušava umanjiti ono što je već postigao.

„Osobe koje se doživljavaju konkurencijom isključuje se iz nekakvih skupova, umanjuje im se već postignuti uspjeh i napredak, a ponekad im se čak onemogućuje mogući napredak kroz kritiku potpuno nebitnih aspekata rada.“

Tako se umjesto rezultata počinje komentirati stil vođenja, način odijevanja ili način govora.

„Umjesto da se pažnja usmjeri na postignuti uspjeh u određenim područjima, ističe se način odijevanja, način govora ili stil vodstva.“

Od komentara do psihološkog nasilja samo je jedan korak

Posebno poglavlje ove priče danas predstavljaju društvene mreže. Virtualni prostor omogućio je da kritika bude brza, javna i – često – anonimna. Lažni profili dodatno daju osjećaj sigurnosti onima koji vrijeđaju jer vjeruju da za svoje riječi neće morati odgovarati.

No posljedice za osobu koja je meta napada mogu biti itekako stvarne.

„Cyberbullying je već odavno prepoznat kao vrlo opasan izvor ne samo razvoja nesigurnosti, nego i socijalne povučenosti, socijalne izoliranosti i socijalne nesigurnosti.“

Upravo zato nije bezazleno kada se uvredljivi komentari ponavljaju. Jedna ružna poruka može se ignorirati. Sustavno ponižavanje, ismijavanje i napadanje, međutim, mogu ostaviti puno dublje posljedice. Virtualni svijet pritom ima jednu posebno opasnu karakteristiku – ono što je jednom napisano može dosegnuti velik broj ljudi i ostati dostupno dugo nakon što je prvotna svađa završila.

„Vidjeli smo koliko je zapravo moćan virtualni svijet i virtualne poruke. Sve ono što se događa u tom svijetu zaista može učiniti čudo – ponekad pozitivno, ali, čini mi se, još više negativno.“

Tuđi uspjeh nije naš poraz

Raguž Staničić ističe kako je možda upravo tu i najvažnija poruka cijele priče. Ako uspjeh druge žene doživljavamo kao prijetnju vlastitoj vrijednosti, problem nije u njezinu uspjehu. Problem je u načinu na koji doživljavamo sebe.

„Kada se osvijesti vlastita nesigurnost i činjenica da uspjeh druge žene ne umanjuje naš vlastiti uspjeh, tada se natjecanje može zamijeniti suradnjom.“

A upravo bi suradnja trebala biti izlaz iz začaranog kruga ljubomore, zavisti i rivalstva.

„Takvu vrstu natjecanja treba zamijeniti suradnjom. Tada se možemo početi oslobađati emocija kao što su ljubomora, suparništvo i zavist. Tu se otvara put solidarnosti.“

Na kraju najveći problem nije u tome što se žene međusobno natječu. Zdrava konkurencija može biti poticajna. Problem nastaje onda kada vlastitu vrijednost pokušavamo dokazati tako što ćemo drugoj ženi oduzeti njezinu. A žena koja zna vlastitu vrijednost ne mora drugu ženu učiniti manjom da bi se sama osjećala većom.

Foto ilustracija