Kako je družina Kušin iz Orebića napunila dubrovačko kazalište, a sada putuju i preko granice

Mala amaterska kazališna družina iz Orebića već je odavno pokazala da za dobru predstavu nisu presudni veliki budžeti ni raskošna scenografija. Dovoljni su ljubav prema kazalištu, dobra ekipa, puno entuzijazma – i spremnost da se, kad nešto krene po zlu, improvizira. Upravo tako živi Kušin, družina koja je od Pelješca i Korčule stigla do Dubrovnika i Zagreba, a sada s predstavom „Ljubavnici“ priprema nove nastupe.

Sve rade iz gušta – i upravo se to vidi na pozornici

Kušin je, kaže jedan od članova, Drago Roso, vesela amaterska udruga čiji članovi sve rade dobrovoljno, vođeni prije svega ljubavlju prema kazalištu, glumi i druženju.

„Kod nas se sve radi iz gušta i mislim da se upravo ta energija i vidi na pozornici“, kaže Roso.

Druženja su svakako važan dio cijele priče. Iza svake predstave stoje probe, pripreme, putovanja, nervoza uoči izlaska pred publiku, ali i druženja nakon predstave. Sve ono što gledatelji ne vide, članovima Kušina često je jednako vrijedno kao i sama izvedba.

„Pola naše priče su zapravo ta zajednička druženja i trenuci prije pozornice. Iako nas ima različitih godina, svi se jako dobro slažemo. Probe, putovanja, spremanja, prije predstave i druženja nakon – sve su to stvari koje publika ne vidi, a nama su možda i najdraži dio cijele te priče“, govori Roso.

Od punog Kazališta Marina Držića do Zagreba

Među trenucima koje posebno pamte svakako je prošlogodišnji nastup u Dubrovniku, u punom Kazalištu Marina Držića.

Za jednu amatersku skupinu takav nastup nije mala stvar.

„To je za jednu amatersku skupinu stvarno bio poseban trenutak, kako za mene, vjerujem tako i za ostale članove“, prisjeća se Roso.

Posebno mjesto među njihovim gostovanjima ima i Zagreb, a s novom predstavom „Ljubavnici“ Kušin je krenuo i u svojevrsnu malu turneju. Predstava ih vodi po Pelješcu i Korčuli, a već su najavljeni nastupi u Splitu i Velom Lošinju. U planu su i gostovanja izvan Hrvatske.

Za družinu koja sve radi amaterski i iz ljubavi, takvi pozivi najbolja su potvrda da njihov trud dopire do publike.

„Sve su to neke stvari koje nam pokazuju da ono što radimo publika prepoznaje i to nam daje vjetar u leđa da nastavimo dalje“, kaže Roso.

„Ne radimo zato što moramo, nego zato što želimo“

 „Mislim da je to prije svega taj neki entuzijazam, jer mi ovo ne radimo zato što moramo, nego zato što želimo“, ističe Roso.

Nitko od njih od kazališta ne živi. Upravo suprotno – kazalište im je ono čemu se vraćaju nakon svakodnevnih obveza, iz čiste ljubavi prema sceni, glumi i ljudima s kojima dijele isti interes.

Roso posebno cijeni komentare gledatelja koji prije predstave možda nisu imali velika očekivanja, a nakon izvedbe ostanu ugodno iznenađeni.

„To nam je možda i najveći kompliment. Da netko tko nas i ne poznaje prije predstave izađe iz dvorane i kaže: ‘Ovo je stvarno bilo dobro.’ Onda znamo da smo napravili nešto kako treba.“

U toj reakciji publike dodaje, nalazi se i najveća vrijednost amaterskog kazališta – gledatelj ne dolazi nužno zbog velikih imena ili spektakularne produkcije, nego odlazi s osjećajem da je vidio nešto iskreno, neposredno i napravljeno s puno srca.

Kad se na pozornici razbije bista – a predstava mora ići dalje

A da kazalište uživo nikada ne ide baš prema planu, najbolje pokazuje jedna situacija s prošlogodišnje premijere predstave „Kušin“.

Roso je tada bio na pozornici i igrao svoju scenu kada je iza kulisa začuo neobičan zvuk.

„Zapravo je naša kolegica srušila bistu i ona se razbila. Problem je bio što je ta bista bila potrebna odmah za scenu koja je slijedila nakon moje.“

Predstava, naravno, nije mogla stati.

Dok su glumci na pozornici nastavili svoje, članovi iza scene imali su nekoliko minuta da smisle rješenje. Bistu je trebalo što prije popraviti – i uspjeli su.

Takve situacije najbolje pokazuju što znači biti dio amaterske kazališne družine. Nema velikog tehničkog tima koji će u sekundi riješiti problem. Tu su kolege, snalažljivost i zajednički cilj – da predstava ide dalje.

 

Nije sve u pravilima – važno je da predstava ima dušu

Kušin se pritom ne opterećuje pretjerano time da sve mora biti izvedeno prema nekoj strogo zadanoj kazališnoj formi.

„Ne bih baš rekao da možemo izvesti bolje, ali si možemo dopustiti da nešto napravimo na svoj način, da poslušamo ideju nekoga iz skupine i da zajedno tražimo rješenje.“

Zasigurno im ta sloboda omogućuje da stvaraju predstave na svoj način.

„Nama je najvažnije da publika uživa. I upravo zato nekad možda napravimo nešto što nije savršeno po nekim kazališnim pravilima, ali ima dušu i publika to na kraju i prepozna.“

Što bi bilo kad ne bi bilo financijskih ograničenja?

Roso ipak priznaje da postoje granice onoga što jedna amaterska družina može realizirati.

„Mislim da generalno nijedna predstava nije nemoguća za napraviti, samo je pitanje koliko imamo mogućnosti. Kada bismo imali neograničen budžet i poznatog redatelja, sigurno bismo napravili predstavu puno većih produkcijskih mogućnosti, sa svim onim efektima koje danas možda ne možemo realizirati. Vjerujem da bi takva predstava bila i vizualno i produkcijski kvalitetnija.“.

Ako je suditi prema dosadašnjem putu Kušina, neće nedostajati ni energije, ni improvizacije, ni onog najvažnijeg – ljubavi prema pozornici.