Jedan detalj sa Straduna podijelio iskusnu ekipu na Kneževom dvoru: Romantika ili blamaža?

Postoje ljudi koji vole kafiće. Oni koji vole sjediti na terasama, naručiti piće, gledati tko prolazi i komentirati život uz lagani žamor oko sebe. A postoje i oni drugi. Oni kojima kafić nije baš omiljena životna destinacija, ali zato imaju svoje posebno mjesto za druženje.

Za jednu takvu ekipu to mjesto već je tradicionalno – Knežev dvor.

Lokacija gotovo kao stvorena za promatranje života. S jedne strane mir i povijest zidina, a s druge pogled na živost grada koja stalno prolazi ispred vas. Ljeti tu nikad nije dosadno – negdje zasvira glazba uživo, prođu Župski gospari gusari sa svojim tradicionalnim instrumentima, Stradunom se prolijeva žamor turista i domaćih, a cijeli prostor ima onu posebnu energiju grada koji nikad potpuno ne spava.

Zimi je priča potpuno drukčija. Kad kiša i jugo pokažu svoju snagu, Knežev dvor postane gotovo idealno sklonište. Tamo se može uživati u miru, tišini i onom rijetkom osjećaju da imate komadić grada samo za sebe – barem dok ne počne nova ljetna gužva.

No, ova ekipa ne dolazi tamo samo sjediti. Uz razgovore, smijeh i druženje, neizbježno se primijete i neke zanimljive gradske pojave. A kad se nešto primijeti, onda obično slijedi i rasprava koja potraje duže od samog događaja. Tako je jedne večeri glavna tema postao mladi par koji je prošetao preko Straduna. Ništa neobično – osim jednog detalja. Djevojka je puhala balončiće od sapunice dok je momak mirno hodao pokraj nje.

I eto ga. Nova tema za dubrovački “okrugli stol” pod otvorenim nebom: Tko ode u drugi grad s partnerom i onda puše balončiće na glavnoj ulici?

Naravno, rasprava nije otišla u smjeru klasičnog pitanja “je li to normalno ili nije”. To bi bilo prejednostavno. Tema se vrlo brzo pretvorila u ozbiljnu analizu – što je zapravo romantika?

Jedna strana branila je balončiće i dječju radost. Njihov argument bio je jednostavan: kad se čovjek zaljubi, posebno u onoj početnoj fazi kada lete leptirići, malo izgubi ozbiljnost. Postane zaigraniji, veseliji i spreman na male, možda pomalo neobične stvari. A ako te usred šetnje Stradunom veseli puhanje balončića – zašto ne?

Jer, kako kažu zagovornici ove teorije, romantika nije uvijek savršeno isplanirana scena iz filma. Nekad je upravo u onim trenucima kada dvoje ljudi rade nešto potpuno besmisleno, ali se pritom smiju kao djeca.

Druga strana ipak nije bila impresionirana. Njihov stav bio je da ipak ne živimo u crtiću “Spužva Bob” i da romantika ima neke druge oblike. Za njih je romantična večer ipak nešto poput pečenog mesa, čaše vina, lagane glazbe i pogleda na more. Ili možda cvijet – kupljen u cvjećarni ili ubrana grančica s puta. Romantika je i ples uz živu glazbu, ruka oko ramena, razgovor koji traje duže nego što ste planirali.

Po toj teoriji, prava romantika nije nužno glasna i razigrana. Ona je intimna, mirna i namijenjena prvenstveno onom drugom čovjeku.

Naravno, ni “dječje srce” nije ostalo dužno. Jer zar nije upravo poanta zaljubljenosti da ljudi postanu malo luckasti? Da naprave nešto što inače ne bi? Da se smiju bez posebnog razloga i uživaju u trenutku?

I tako je zaključak, nakon svih analiza pod Kneževim dvorom, bio pomalo diplomatski – možda obje strane imaju pravo. Romantika može biti i balončić od sapunice na Stradunu i večera uz vino pod zvijezdama. Može biti ples, cvijet, spontani smijeh, ali i tišina u kojoj dvoje ljudi jednostavno uživa jedno uz drugo.

A sada pitanje za vas: Što je za vas romantika? Što prolazi kao simpatična gesta, a što ipak izlazi izvan vaših standarda? Je li romantično pustiti dijete u sebi da se malo razigra ili romantika ipak treba imati malo više “odraslog” šarma?

Možda baš vaš prijedlog bude nečija ideja za idući spoj.