SVJETLOPISNA TERAPIJA: Snimamo više nego ikada, ali čuvamo li doista svoje uspomene?

Danas gotovo svatko u džepu nosi kameru, a galerije na mobitelima pune su tisuća snimljenih prizora. Ipak, znači li to da smo svi postali fotografi? O tome smo u povodu Svjetskog dana fotografije razgovarali s dubrovačkim fotografom Nikolom Duperom, koji se fotografijom i snimanjem bavi više od 35 godina.

Njegova ljubav prema fotografiji počela je još u osnovnoj školi, u fotografskoj sekciji koju je vodio profesor Vlaho Baničević. Prvu je fotografiju sam razvio kada je imao desetak godina, a čuva je i danas.

– To je fotografija mojega rođaka Pera iz Cavtata. Fotografija je tada djelovala kao neka vrsta male magije. Nešto biste fotografirali, ali rezultat niste odmah mogli vidjeti. Trebalo je razviti negativ, zaustaviti razvijanje, fiksirati ga, osušiti, a zatim uz pomoć aparata za povećavanje fotografiju prenijeti na papir – prisjetio se Duper.

Cijeli se postupak odvijao u prostoriji obasjanoj crvenim svjetlom, uz nekoliko različitih tekućina, ispiranje i sušenje. U usporedbi s današnjim fotografiranjem mobitelom, bila je to dugotrajna procedura, ali upravo joj je ona davala posebnu čar.

– Danas je fotografija dostupna svima, što je dobro jer ju je demokratiziralo. Ipak, izgubila je dio te čari. Nešto od nje može se pronaći u digitalnoj obradi, kada ulazimo u detalje fotografije i ponovno stvaramo nešto posebno, samo što se to više ne događa analogno, nego na računalu – objasnio je.

Ipak, činjenica da danas svi možemo fotografirati ne znači da smo svi fotografi. Duper pamti misao jednog velikog fotografskog majstora koja mu je još u mladosti ostala u sjećanju.

– Fotograf postajete onoga trenutka kada, gledajući oko sebe, vidite fotografiju bez gledanja kroz tražilo fotoaparata. Fotograf u užem smislu pokušava nešto komunicirati i poslati poruku, dok većina ljudi fotografijom jednostavno bilježi važne trenutke kako bi ih sačuvala za budućnost – kazao je.

Upravo tu nastaje jedan od paradoksa digitalnog vremena. Imamo više fotografija nego ikada, ali ih rijetko pregledavamo, još rjeđe izrađujemo, a često ih ni ne pohranimo na siguran način. Zbog toga postoji opasnost da današnjim generacijama ostane manje sačuvanih uspomena nego onima koje su imale tek nekoliko obiteljskih albuma.

– Izaberite fotografije koje su vam najbolje ili do kojih vam je najviše stalo i stavite ih na papir. Spremite ih u album jer će tako nešto doista ostati. U suprotnom ćete imati tisuće fotografija na mobitelu, a kada se on pokvari, možete ostati bez svega – savjetovao je.

Fotografiranje, dodaje, ne mora služiti samo čuvanju uspomena. Svoje je radionice nazvao „Svjetlopisna terapija“, prema doslovnom značenju riječi fotografija – pisanje svjetlom.

– Kada fotografirate, okrećete se prema svijetu oko sebe. Počinjete ga promatrati na drukčiji način, stavljate ga u okvir i pokušavate nešto prenijeti. To opušta i pruža vrlo lijep osjećaj. Zato svima preporučujem da izađu i pokušaju zabilježiti svijet oko sebe, pa makar samo mobitelom. Pokušajte primijetiti ono što inače ne primjećujemo, a što može biti beskrajno lijepo – zaključio je Duper.