Roditelji, ne liječite svoje komplekse na djeci, pustite ih da uživaju do zadnje minute praznika

Dok djeca odbrojavaju posljednje tjedne praznika, roditelji već provjeravaju popise školskog pribora, razmišljaju o rasporedu i pokušavaju ponovno uspostaviti svakodnevni ritam. Početak školske godine za mnoge je obitelji svojevrsni povratak u drukčiji, ubrzani tempo, pa se nameće pitanje – tko zapravo ima veću tremu, djeca ili roditelji?

Klinička psihologinja Vesna Staničić Raguž smatra da između njih nema velike razlike. I jedni i drugi osjećaju pritisak, samo ga doživljavaju iz različitih perspektiva.

„Teško je reći tko ima veću tremu. Mislim da nema baš neke razlike. Svi su u biti jednako podložni određenim stresovima, očekivanjima i pritiscima – i roditelji i djeca“, kaže Staničić Raguž.

Posljednji dani praznika nisu vrijeme za stroga pravila

Iako se početak škole približava, psihologinja ne smatra da djeci treba već sada nametati strogu rutinu. Upravo suprotno – posljednje dane praznika dobro je ostaviti što opuštenijima.

„Djecu treba pustiti da budu što duže opuštenija, da uživaju što je moguće duže u ovim ležernijim sadržajima u toku dana. Neka se igraju i odmaraju i na jedan takav opušten način pripremaju za sve ono što ih čeka kad krene škola“, savjetuje.

A onoga što ih čeka nije malo. Nakon početka nastave ponovno dolaze školske obveze, izvanškolske aktivnosti, treninzi, zadaće i različiti zahtjevi, zbog čega će djeci, ali i roditeljima, uskoro ponovno trebati vrijeme za predah.

„Kad krene škola, čeka ih jako puno toga, za što će im opet ubrzo trebati nekakav odmor, nekakav isplanirani program za opuštanje“, ističe psihologinja.

Zato priprema za školu ne mora nužno značiti odbrojavanje do prvog dana nastave, vraćanje na strogi raspored i stvaranje dodatnog osjećaja obaveze. Ponekad je najbolja priprema upravo – dovoljno odmora.

Roditeljska očekivanja lako postanu dječji pritisak

Poseban problem nastaje kada roditelji vlastite strahove i iskustva iz školskih dana prenesu na djecu. Želja da dijete bude uspješno prirodna je, no granica između poticanja i pritiska može se lako prijeći.

„Roditelji iz nekakvih vlastitih strahova i iskustava koja su prošli pokušavaju prenijeti djeci ono što su sami doživjeli. Puno se inzistiralo na ocjenama, rezultatima i uspjesima, a ti pritisci roditeljima ostaju kao nešto što je nužno“, objašnjava Staničić Raguž.

Problem je što se takva očekivanja, i kada proizlaze iz najbolje namjere, mogu pretvoriti u teret.

Roditelj koji djetetu poručuje da mora imati odlične ocjene, biti najbolji ili stalno dokazivati svoj uspjeh možda misli da ga motivira. No dijete takvu poruku može doživjeti sasvim drugačije – kao uvjet za roditeljsku ljubav, prihvaćanje ili vlastitu vrijednost.

„Roditelji ponekad pokušavaju nadoknaditi vlastite neuspjehe ili ono u čemu nisu uspjeli kako su planirali. To rade iz najboljih namjera, ali takav motiv i takve namjere ponekad krenu u krivom smjeru i postanu pritisak koji djeca ne razumiju“, upozorava psihologinja.

Umjesto forsiranja, naglasak bi, smatra, trebalo staviti na razvoj intrinzične motivacije – odnosno motivacije koja dolazi iz samog djeteta.

„Najispravnije bi bilo kod djece razvijati intrinzičnu motivaciju, onu koja ide iznutra – ono što oni sami shvate da žele i nastoje napraviti prvenstveno za sebe“, kaže Staničić Raguž.

Škola nije samo mjesto ocjena i testova

Još jedna poruka koju roditelji mogu poslati djeci jest ona o tome što ih zapravo čeka u školi. Ako se škola prije početka nastave opisuje kroz stres, ispitivanje, zadaće i ocjene, dijete može vrlo brzo usvojiti ideju da je škola mjesto kojega se treba bojati.

„Ne treba uopće spominjati riječ stres ili govoriti da se škole treba bojati. Škola treba biti mjesto na kojem se događa nešto dobro, lijepo i pozitivno“, naglašava klinička psihologinja.

Škola je, podsjeća, mnogo više od mjesta na kojem se uči gradivo i dobivaju ocjene. Za mnogu djecu upravo je škola jedno od najvažnijih mjesta socijalizacije – ondje upoznaju prijatelje, razvijaju odnose i uče funkcionirati u grupi.

„Tamo učimo i otkrivamo nove načine kako možemo saznati nešto novo u životu. Djeca se druže i u školi se nastavlja njihov socijalni razvoj“, kaže Staničić Raguž.

U vremenu kada mnoga djeca više nemaju priliku svakodnevno se družiti s vršnjacima u susjedstvu, škola postaje posebno važna. Zato njezina uloga nije samo obrazovna.

„Nije škola samo mjesto gdje će se nešto učiti, gdje će se dobivati ocjene, odgovarati i pisati testovi. Škola je mjesto gdje se može i družiti, biti lijepo i ugodno, šaliti i učiti kako biti opušten. To bi tako trebalo biti“, poručuje.

A upravo bi takvu sliku škole djeci, smatra psihologinja, trebali približiti i roditelji. Umjesto da posljednje dane praznika pretvore u odbrojavanje do novih obveza, mogu ih iskoristiti za razgovor, igru, odmor i stvaranje pozitivnog osjećaja prema onome što slijedi.