Vatra im donosi osjećaj moći: Što se krije iza opasnog poriva piromana?

Dok se Hrvatska suočava s požarima, a uzrok nekih od njih tek treba utvrditi, u javnosti se gotovo svaki spomen namjernog paljenja povezuje s piromanijom. Ipak, počinitelj koji podmetne požar nije nužno piroman. Razlika je velika, upozorava psihologinja Vesna Raguž Staničić, jer iza požara mogu stajati osveta, materijalna korist, prikrivanje drugog kaznenog djela ili neki drugi vanjski motiv.

Piromanija je, objašnjava, rijedak, ali ozbiljan poremećaj kontrole impulsa koji karakterizira teško savladiv poriv za namjernim izazivanjem vatre.

„Piromane moramo razlikovati od osoba koje požare podmeću zbog kriminalnih motiva, osvete ili materijalne koristi. Kod piromanije je riječ o unutarnjoj psihološkoj motivaciji. Prije podmetanja požara javlja se snažna napetost, tjeskoba i uzbuđenje, a nakon paljenja osoba može osjetiti zadovoljstvo, ugodu i smanjenje napetosti“, pojašnjava Raguž Staničić.

Takvim osobama vatra može pružiti osjećaj moći i kontrole koji im nedostaje u svakodnevnom životu. Zbog toga se neki počinitelji ne udaljavaju odmah s mjesta događaja, nego ostaju u blizini i promatraju vatru. Moguće je i da upravo oni dojave požar policiji ili vatrogascima.

„Paljenje može biti svojevrsna kompenzacija za osjećaj nemoći i manje vrijednosti. U tom trenutku osjećaju se moćno, važno i superiorno. Uživaju ne samo u činu paljenja nego i u promatranju vatre dok gori“, govori psihologinja.

Pritom posljedice ne moraju izazvati očekivanu krivnju. Raguž Staničić navodi kako osobe s ovim poremećajem mogu biti ravnodušne prema opasnosti, materijalnoj šteti i mogućnosti da netko strada.

Piromanija se, dodaje, rijetko pojavljuje kao jedini problem. Može biti povezana s depresivnošću, anksioznošću, ADHD-om, ovisnostima i određenim poremećajima ličnosti. Ne postoji, međutim, jednostavan obrazac prema kojem bi se piroman mogao prepoznati na prvi pogled.

„Često imaju teškoće u ostvarivanju društvenih i emocionalnih odnosa, zatvoreni su i povučeni te mogu funkcionirati na marginama društva. Ipak, za utvrđivanje piromanije potrebna je ozbiljna i složena psihodijagnostička obrada“, naglašava.

Opasnost od ponavljanja postoji, osobito ako se osoba ne liječi. Problem je i u tome što se osobe s takvim porivima vrlo rijetko same javljaju po pomoć. Raguž Staničić, koja iza sebe ima više od 40 godina profesionalnog iskustva, kaže kako se tijekom cijele karijere susrela sa svega jednim ili dvama slučajevima prave piromanije.

Liječenje je moguće, ali zahtijeva stručan i oprezan pristup. Ovisno o cjelokupnoj kliničkoj slici, može uključivati lijekove koje propisuje psihijatar te psihoterapiju, pri čemu se često primjenjuje kognitivno-bihevioralna terapija.

„Ako kod nekoga primijetimo zabrinjavajuće porive ili ponašanje, treba mu oprezno savjetovati da potraži stručnu pomoć. To nije bezazleno. Riječ je o ozbiljnom problemu koji može ugroziti i samu osobu i velik broj ljudi oko nje“, zaključuje Raguž Staničić.