Nakon krize u Ceuti ponovno viralna izjava Hrvoja Klasića: Migrante bi naselio na hrvatske otoke

Dramatična migrantska kriza u Ceuti, španjolskoj enklavi na sjeveru Afrike, ponovno je otvorila europsku raspravu o migracijama, zaštiti granica i načinu prihvata ljudi koji pokušavaju doći na teritorij Europske unije.

Prema izvješćima španjolskih vlasti, u Ceutu su u vrlo kratkom vremenu ušli deseci tisuća ljudi. Većina ih je potom vraćena u Maroko, nakon što su Madrid i Rabat uspostavili intenzivnu suradnju. Španjolski ministar unutarnjih poslova Fernando Grande-Marlaska ustvrdio je da je upravo suradnja s Marokom omogućila stavljanje krize pod kontrolu za manje od 48 sati. Istodobno je rastao broj poginulih u pokušaju prelaska granice i mora.

Prizori iz Ceute potaknuli su u Hrvatskoj ponovno objavljivanje isječka iz razgovora s povjesničarom Hrvojem Klasićem. Snimka se proširila društvenim mrežama, a prenijeli su je brojni nacionalni portali, često bez jasne napomene da nije riječ o novoj izjavi.

Klasić ju je dao u HRT-ovoj emisiji „Razgovor s razlogom”. Govoreći o odnosu hrvatskog društva prema migrantima i stranim radnicima, iznio je zamisao prema kojoj bi Hrvatska mogla prihvatiti ljude iz Sirije, Libanona i sjeverne Afrike te ih naseliti na nenaseljene ili slabo naseljene otoke.

Kao argument spomenuo je slične klimatske uvjete te mogućnost bavljenja uzgojem maslina, vinove loze i drugim mediteranskim djelatnostima. Smatrao je da bi doseljenici mogli pridonijeti obnovi otočnog života, dok bi Hrvatska takvim pristupom Europi i svijetu pokazala da je mala i simpatična zemlja, odnosno svojevrstan pozitivan primjer ili „svjetionik”.

Njegova izjava sada je postala viralna, ali reakcije koje je izazvala uglavnom su izrazito negativne. Među najčešćim primjedbama je pitanje zbog čega bi migranti uopće željeli živjeti na udaljenim otocima, osobito ako na njima nema dovoljno radnih mjesta, stambenog prostora i osnovne infrastrukture.

Brojni komentatori upozoravaju i na probleme s opskrbom vodom, prometnom povezanošću, zdravstvenom skrbi, školama, trgovinama i drugim uslugama.

Dio reakcija svodi se na poruku da bi zagovornici prihvata migranata trebali početi „od vlastite kuće”. Rasprava je, međutim, na nekim mjestima brzo prešla granicu kritike i pretvorila se u osobne uvrede i prijetnje.

Za Dubrovačko-neretvansku županiju ova rasprava nije tek apstraktna politička tema.

Županija obuhvaća Korčulu, Mljet, Lastovo, Šipan, Lopud, Koločep i druge otoke i otočiće, a otočnom se prostoru u razvojnom smislu pridružuje i Pelješac. Prema podacima Pokreta Otoka, na otocima Dubrovačko-neretvanske županije živi gotovo 25 tisuća stanovnika.

Ipak, izraz „slabo naseljeni otoci” može stvoriti pogrešnu sliku o slobodnom i raspoloživom prostoru. Čak i zemljište i kuće koji izgledaju napušteno uglavnom imaju vlasnike, a mnoge se nekretnine koriste sezonski.

Veliki dio otoka već se suočava s nedostatkom stanova za cjelogodišnji najam, visokim cijenama nekretnina, slabijom dostupnošću liječnika i drugih javnih službi te iseljavanjem mladih. Voda, odvodnja, zbrinjavanje otpada, trajektne i brodske veze te dostupnost škola i vrtića dodatni su izazovi.

S druge strane, činjenica je da pojedine otočne sredine trebaju radnike u turizmu, ugostiteljstvu, građevinarstvu, poljoprivredi, skrbi za starije i drugim djelatnostima.

Klasićeva zamisao otvara nekoliko ozbiljnih pitanja na koja u viralnim objavama uglavnom nema odgovora: bi li se ljude na otoke usmjeravalo dobrovoljno ili administrativno, tko bi osigurao stanove i infrastrukturu, od čega bi živjeli tijekom cijele godine, bi li postojali programi učenja hrvatskog jezika te što bi o svemu rekli stanovnici otočnih zajednica?

Iskustvo Ceute istodobno pokazuje koliko se brzo migracije mogu pretvoriti u sigurnosnu, humanitarnu i političku krizu.

Između nekontroliranog ulaska i zamišljanja da se tisuće ljudi jednostavno preseli na opustjele otoke nalazi se težak prostor odgovorne politike prema kojoj izvanredni profesor s Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u zagrebu, Hrvoje Klasić nije pokazao nikakav afinitet: provjera identiteta i sigurnosti, zakonit postupak azila, dogovor s lokalnim zajednicama, smještaj, zapošljavanje, učenje jezika i dugoročna integracija.

Otoci nisu prazan prostor na zemljovidu, a migranti nisu radna snaga koju se može raspoređivati kako Klasiću padne na pamet. Ozbiljna politika morala bi poštovati i jedne i druge, a prije svega domicilno stanovništvo.