KAŠE OSVOJILE OMIŠ Jubilarno 60. izdanje Festivala obilježio autorski potpis jednog čovjeka, vjerujemo da ga poznajete

Finalnom Večeri muških klapa, na Trgu sv. Mihovila sinoć, zastori su pali na 60. izdanje Festivala dalmatinskih klapa Omiš. Svjetsko prvenstvo u klapskom pjevanju za 2026. godinu službeno je završeno, a titula prvaka otputovat će u Dubrovačku Republiku. Pardon, Dubrovačko-neretvansku županiju.

Stručno ocjenjivačko povjerenstvo prvu je nagradu i Zlatni štit s povijesnim grbom grada Omiša dodijelio klapi Kaše iz Dubrovnika, a minutu ranije uručena im je i treća nagrada publike, odnosno Brončani omiški leut.

 

Da će Kaše osvojiti ovogodišnji Omiš, bilo je jasno već u polufinalu. Umjetnički voditelj klape Vicko Dragojević letvicu je za jubilarno izdanje kultnog Festivala postavio visoko, prvo sa skladbom Konavle (Divne li ste Konavle nam milo) autora muzike don Miha Demovića, uglednog konavoskog svećenika, muzikologa i dirigenta te don Pera Bokarice, autora teksta. Izvorno zborska, ta svečana, zavičajna oda, na pola puta između sakralne ozbiljnosti i iskrene, svjetovne ljubavi prema rodnom kraju, ostavila je publici neki hvalospjevni osjećaj ponosa, otprilike kao da ste upravo slušali himnu.

Dragojevićev izbor druge pjesme dao je naslutiti da su Kaše na Omiš ove godine došle pobijediti. Znate ono kad želite slušati ili pjevati nešto klapski jednostavno, ali beskrajno lijepo? Nešto tradicionalno i narodno da vas razoruža čistoćom aranžmana i jednostavnosti fraze? Tradicionalna dubrovačka serenada Kod ovako divne noći zalijepila nas je za stolice. Nježnu, u pianu nakićenu, na momente sugestivnu, ali kontroliranu Šerićevu izvedbu ove godine nije ispratila Anđelićeva donja terca kako smo navikli, već topli, narodni, nježni glas drugog drugog tenora. Anđelić je zato, šarmantno, masno, s puno patine iznio prekrasan solo, a donji dom Kaša pratio je sve te vokalne majstorije s puno ritma, dinamike, prohoda i gimnastike. Dragojević se nije odlučio na Magdićevu obradu, već je napravio ono što mu najbolje ide – napisao je svoju.

A ide li mu to zaista najbolje bilo je i više nego jasno na ovogodišnjem Omišu, koji je zbog svog okruglog rođendana na kultnu pozornicu privukao klape koje posljednjih godina nismo imali priliku čuti ispod žižule. Tijekom tri Izborne večeri, dok su se na pozornici na Maloj pjaci redale muške i ženske čete pokušavajući uhvatiti feratu za finale, činilo se kao da svaka druga klapa pjeva neku od brojnih obrada Vicka Dragojevića. I ove su se godine pjevale njegove obrade napjeva dubrovačkog zaleđa na Večeri mješovitih klapa, nakon što je Roko Radovan (između ostalog i nekadašnji član Kaša) s klapom Ivo Lozica pokrenuo taj trend. Slično je bilo i na Večeri novih skladbi gdje su čak dvije klape izvodile Dragojevićeve skladbe i to Loza Dalmatina (Dežgracija) i predivnu Put Lepanta gredu brodi (Kaše).

Baš su ovu potonju Kaše izvele sinoć u finalu. Možda je do njihovog fenomenalne vokalne izvedbe, bogatstva zvuka i jedinstvene, neforsirane, prirodno gosparske interpretacije, a možda je i do autora glazbe koji je nakon Španjole ili Reci ‘ko ti noćas pjeva (…) napisao još jednu novokomponiranu klapsku pjesmu koja će, već nam je svima jasno, postati klapski hit i standard.

Dragojević se „pjevao“ i u ženskom finalu i to skoro tri puta. Klape Merla i Solero pjevale su njegove obrade narodnih napjeva, a to su planirale i ovogodišnje pobjednice ženske konkurencije iz Oželande. Jednu Dragojevićevu obradu narodnog napjeva iz Izborne večeri zamijenili su drugom, no pjesmi Majka Maru i bije i kara nije bilo suđeno. Kako neslužbeno doznajemo, Oželanda je tik pred finale na kraju odabrala hvarski napjev Ej kad ja iden Staren Gradu jer se Dragojevićeva Mara koju majka bije i kara pjevala u finalima u posljednje dvije godine.

Teško je i nabrojati sve pjesme koje su se pjevale ovih godina na Omišu, a u kojima je prste imao ovaj svestrani dubrovački novinar, televizijski voditelj, glazbenik, skladatelj i aranžer, javnosti najpoznatiji kao osnivač i umjetnički voditelj klape Kaše. Još je sjećamo 2012. godine kad su Kaše probile klapski, zvučni zid donijevši na pozornicu ono što će se u narednom desetljeću smatrati njihovim karakterističnim zvukom. Obrada lastovske Podiglo se malo četovanje pa onda i Preletio sivi soko’ bile su i više nego dovoljne za apsolutnu pobjedu na Omišu prije 14 godina.

Tad smo u punom sjaju i svečanom izdanju mogli vidjeti što je to „pjev dubrovačkih gospara“ o kojem pričaju neki mulci, zanesenjaci iz krajnjeg juga Hrvatske, u stiliziranoj dubrovačkoj nošnji s vunenim bičvama i crvenim kapicama. Dobrodošlicu u suvremeni klapski izričaj poželjeli smo tad, barem se meni tako čini, renesansnoj polifoniji koja će do danas ostati ono što nazivamo Kaše style. Svaki glas nosi svoju melodiju i svaka je lijepa sama za sebe, a zajedno stvaraju harmoniju Dubrovačke Republike. U Kašama se glasovi stalno kreću jedan oko drugoga, izbjegavajući mijenjati akorde istodobno, razilaze se i ponovno spajaju pri čemu nastaju imitacijski ulazi koji zvuku daju dubinu i eleganciju, raskoš.

U Dragojevićevim aranžmanima, pogotovo kako godine napreduju, čut ćemo puno malih i odmah razriješenih disonanci u prolazu, kromatskih prijelaza za serenadni, urbani gradski zvuk, bogate akorde s dodanim tonovima ili, ako baš hoćete, s malo barokne ornamentike. Otmjenost, kontrola glasa, dikcija, glazbena kultura, na tragu crkvene višeglasne, renesanse tradicije, na tragu Republike.

Nisam ni stručni žiri, ni glazbeni kritičar, ni bilo što blizu pa neka ova rečenica bude moj osobni disclaimer. Međutim, ovo što pišem vjerojatno će u muzičkom izričaju glasovite dubrovačke klape prepoznati svaki iole upućeni klapaš, Kaše jednostavno zvuče drugačije od svih drugih. Ne prate trendove, već stvaraju svoje, a njihove trendove sad već pobožno prate brojni drugi.

Dragojević je u svojim umjetničkim izrazima napravio puni krug tijekom ovih 14 godina, napustio je zaleđe i udaljene krajeve Republike te se posvetio urbanom, trubadurskom zvuku. Dok druge klape pjevaju njegove obrade narodnih napjeva, za sinoćnje proglašenje Kaše su izvele Demovićeve Konavle, samouvjereno, dubrovački pompozno. Kao da im je gotovo pet stoljeća samostalne Republike, dok su okolnosti u tadašnjoj Europi bile, malo je reći, izazovne, ostavilo trajno zapisan gosparski gen i kulturnu memoriju sjaja, bogatstva i skupo plaćene slobode biti ono što jesu.

Međutim, kad je HRT ugasio kamere i kad je prijenos proglašenja skliznuo u neki televizijski, dugometražni film za kasne ure, Kaše su sinoć, za publiku, izvele himnu jedne generacije, pop šansonu Petrunjelu. Vidjeli smo to na brojnim Instagram storiyjima oduševljene publike i još više oduševljenih pobjednika 60. Omiša. To zapravo sve govori i najbolje opisuje klapu Kaše i njenog umjetničkog voditelja. Gledajući cjelokupni repertoar ovogodišnjeg Omiša, čini mi se da klape, pogotovo ženske, biraju teške i komplicirane pjesme koje se onda trude, u grču, otpjevati najbolje što mogu. Poneki bljeskovi Magdića i Fiamenga naprave tu zahjetvnu rabotu smislenom kao i Tambačine te Rogošićeve obrade kojih bih voljela da ima više.

Kao da su svi zaboravili otpjevati nešto lijepo, divno, klapski. Da čujemo tercu od koje se naježi stražnji dio vrata ili stih koji nas vraća u neki zaboravljeni trenutak djetinjstva ili mladosti. Kao da su svi unisono odlučili zanijekati koliko je teško i koliko talentiran i vješt moraš biti za napisati (i otpjevati) hit, standard, evergreen kojeg svatko pjeva i zna, i klapaši i bezjaci, a da pritom ostane glazbeno i umjetnički na razini.

Sve je to vratio gospar Dragojević na Omišku pozornicu sinoć, s već uigranom pjevačkom ekipom. Što uostalom reći o voditelju koji još nije napunio 40 godina, a već je osvojio sve što se može osvojiti na Omišu, ali i na drugim prestižnim festivalima? Koji javno ne zazire od instrumenata kao dijela klapske pjesme, a da pritom ne isključuje njenu izvornu a cappella vrijednost? Koji je s Kašama snimio čak tri nosača zvuka i da vam sad pustim pjesme s tih albuma, znali biste ih skoro sve! Što reći o skladatelju koji je u svojim ranim tridesetim napisao Misu sv. Vlaha za koju mu je, po mišljenju mnogih, trebao biti uručen Porin za najbolji album tradicijske glazbe?

Što reći o klapi koja za ovogodišnji jubilarni Omiš pripremi i besprijekorno izvede tri karakteristične i interpretacijski zahtjevne pjesme, a onda za publiku potom zasvira Petrunjelu? Što reći o klapi koja ostaje vjerna svom glazbenom identitetu i iz godine u godinu donosi nešto novo? Što reći o voditelju koji je posljednjih godina brendirao jedan od najprepoznatljivijih klapskih rukopisa u Hrvatskoj, koji je ostvario čak i komercijalni uspjeh, ali nikad nije odustao od kultnog festivala i svake mu se godine, na ovaj ili onaj način, vjerno vraća?

Ako je suditi po ovogodišnjem Omišu, ljepši uvod u obilježavanje 20. obljetnice klape, koju Kaše slave dogodine, teško se mogao poželjeti. A sve što su napravili tijekom dva desetljeća, za Dubrovnik, županiju, ali i lijepu našu, ostaje trajno zapisani glazbeno-kulturni fenomen koji će, sigurna sam, nastaviti oduševljavati i buduće klapske generacije.

U vremenu kada mnogi pokušavaju biti drugačiji, Kaše su posebne upravo zato što su ostale svoje. Zvuči kao klišej, ali s razlogom.

FOTO: FDK Omiš, Klapa Kaše, Screenshot