PROĆI ILI POMOĆI Ljetne noći i nova “sezona ležećih scena”: što kad netko leži u vlastitoj bljuvotini

S prvim toplim večerima gradovi ponovno dobivaju svoj noćni ritam — kafići su puni, ulice živnu, a do jutra ostaju tragovi koji nisu uvijek samo čaše i smeće. Mlađi sugrađani opisuju to kao neformalnu “sezonu ležećih scena” — situacija u kojima osobe pod utjecajem alkohola završavaju na pločnicima, ispred ulaza, uz zidove, prepuštene prolaznicima i noći.

Dvije takve priče, ispričane upravo od mlađih stanovnika, otvaraju isto pitanje: što radimo kad se nađemo pred tim prizorom?

Dubrovnik, ulica od Puča — noć koja prolazi pokraj čovjeka na podu

Sinoć, u jednoj od ulica starog grada, mladić leži na tlu. U vlastitoj rigotini. Prolaznici prolaze kao da je scena dio ambijenta. Netko zastane na sekundu, netko se okrene s nelagodom, netko fotografira. Ali nitko se ne zaustavlja dovoljno dugo da pokuša doznati je li osoba dobro.

Sve dok se ne pojavi skupina mladih. Bez dramatiziranja, bez pametovanja. Prilaze, pokušavaju ga dozvati, provjeriti je li pri svijesti, ponuditi pomoć. Nakon više pokušaja, mladić se napokon uspravlja, briše se i uz poluironičan osmijeh izgovara rečenicu koja zvuči kao obrambeni mehanizam, a ne šala:

„Ajde, ne bi da je prvi put…“

I odlazi, kao da se ništa nije dogodilo.

Druga scena — pred tuđim vratima, između plača i tišine

Nakon dugog radnog dana, povratak kući pretvara se u neplaniranu noćnu intervenciju. Ispred ulaza — dvije žene srednjih godina. Jedna povraća, druga plače. Vrijeme: nakon jedan sat u noći.

Slijede pokušaji razgovora koji se razbijaju o zid umora i alkoholiziranog stanja. „Kako vam mogu pomoći?“ — odgovor je mrmljanje.

„Da zovemo hitnu?“ — opet tišina.

„Popijte malo vode, molim vas.“

Od jedan do tri ujutro traje nešto što nije ni razgovor ni situacija koja se lako definira — više pokušaj da se dvije osobe stabiliziraju, da ne ostanu same u stanju u kojem jesu.

Na kraju, pridržavanje, smirivanje i odvođenje do obližnjeg lokala gdje mogu do toaleta i doći k sebi.

Ali priča tu ne završava. Nakon svega ostaje i ono što rijetko ulazi u kadar — čišćenje ulice, tragovi noći koji ostaju drugima. I pitanje koje se uvijek vraća, bez lakog odgovora: Proći i praviti se da ne vidiš — ili stati i ući u situaciju koja nije tvoja, ali jest ljudska?

Nitko ne očekuje da prolaznici rješavaju tuđe odluke, niti da riskiraju vlastitu sigurnost. Ali između ignoriranja i preuzimanja svega postoji nešto jednostavno — ljudska reakcija: provjeriti, pitati, nazvati pomoć, ostati dok je potrebno.

Jer ponekad razlika između “to je tuđi problem” i “netko je bio tamo” nije velika — ali znači sve.

Naslovna fotografija generirana pomoću AI pomoćnika.