Smeće uz rub budućeg zelenila: tenisica se pomaknula, ali pitanje zapuštenosti i nebrige ostaje

Tenisica, odbačena uz rub prirode na jednom od zapuštenijih dijelova zelenog pojasa, nije pronašla put natrag do svog vlasnika. Nije bilo povratka, nema traga pretrage, nema ruke koja bi je podigla i odnijela kući. Ipak, u tom tihom zaboravu dogodilo se nešto gotovo neprimjetno — pomaknula se, jedva oko metar od mjesta na kojem je posljednji put “krasila okoliš”.

Kao da je i sama priroda, unatoč zapuštenosti, imala svoj mali, nevidljivi plan kretanja. Vjetar, voda ili slučajni prolaznik — nije ni važno. Važno je da taj komad odbačenog predmeta nije ostao potpuno nepomičan. Ali nije ni nestao. Ostao je tu, kao podsjetnik na granicu između onoga što bacamo i onoga što ostavljamo iza sebe.

Samo nekoliko metara dalje, kontrast postaje gotovo nelagodno izražen, zemlja izgleda urednije, svjetlije, gotovo pripremljena za nešto novo. Ispred novog doma za starije, prostor kao da diše drugačije — ravniji, čistiji, otvoreniji prema budućnosti.

Tu će, vrlo vjerojatno, svjetlo dana uskoro vidjeti novo zasađeno cvijeće, mlade sadnice i drveće koje tek treba pustiti korijen. Ideja uređenog, humanijeg prostora daje nadu da će se taj dio grada pretvoriti u mjesto odmora, hlada i života koji raste.

Ali upravo ta blizina dviju stvarnosti postavlja neugodno pitanje: kako je moguće da nekoliko koraka dalje od uređenog, novog i planiranog prostora i dalje postoji prizor zapuštenosti, smeća i nebrige? I još važnije — hoće li i ovo novo zelenilo, kada jednom izraste i zazeleni, završiti isto tako preplavljeno odbačenim predmetima, kao i dio malo poviše?

Jer tenisica koja se pomaknula metar možda nije samo slučajnost. Možda je tek tihi podsjetnik da se sve u prostoru kreće — i prema redu, i prema neredu — ovisno o tome što ljudi odluče ostaviti iza sebe.