Visoke su vam cijene na pjaci? Kad pročitate ovo možda ćete drukčije razmišljati

Nismo rekli ništa novo kad kažemo da nas povećanja cijena sve pogađa. Kad kupac dođe na pjacu, on cijene namjernica promatra iz svoje perspektive, što je logično. Nas je, međutim, zanimalo kako to izgleda iz perspektive prodavača.

Svoje iskustvo s nama je podijelila sugrađanka Perica Muhoberac, čija majka već gotovo 50 godina prodaje na pjaci. Samo da bi došla na posao mora izdvojiti najmanje 25 eura, a u to nije uračunata ni marenda.

–S Ploča do Grada moram platiti karić, pa onda i na kraju smjene nazad na Ploče jer ne mogu to na rukama prenositi – to je već 10 eura. Ne računajući mjesečnu rezervaciju za štand, svakodnevno imam dodatne troškove kako bi prodavala na ovom mjestu. Ukupno, moji dnevni troškovi bez marende iznose najmanje 25 eura, priča nam Perica.

Sanitat Dubrovnik d.o.o. za korištenje štandova na Gundulićevoj poljani naplaćuje 13,50 eura po metru mjesečno za rezervaciju mjesta, dok bi kontinuirano dnevno korištenje iznosilo oko 45 eura mjesečno po metru. Uz to dolaze i dodatni troškovi najma opreme, poput vage i suncobrana, po 1,50 eura dnevno.

A tu su, naravno, i poskupljenja sadnica, gnojiva, poreza i drugih davanja koja, kako kaže, iz mjeseca u mjesec sve više rastu.

–Procijenite cijene svega na početku i na kraju mjeseca pa ćete vidjeti. Ja sam to radila, ali više ne – bolje mi je kad ne znam, kaže uz dozu zabrinutosti.

Zanimalo nas je i što se trenutačno najviše prodaje u sezoni. U njezinu slučaju to su blitva, salata, trešnje, mladi krumpir, grašak i slično. Kaže kako više kupuju domaći kupci nego turisti, a kad je riječ o cjenkanju, dodaje da su to uglavnom domaće mušterije, pa se često potrudi malo sniziti cijenu ili dati nešto više proizvoda.

Kod nje su, kaže, u odnosu na prošlu godinu, poskupjela jedino jaja – i to za oko jedan euro- Sve drugo, tvrdi, ostalo je isto.  Ipak, ističe kako je, prateći opći rast cijena, bila primorana i sama korigirati svoje cijene.

Kako smo spomenuli na početku, njezina majka već gotovo pola stoljeća radi na pjaci u Gradu. Sada, u poodmakloj dobi, dolazi subotom kada više dolaze domaći ljudi pa se, kako kaže, „malo podruži i porazgovara s našima“, dok je srijedom na pjaci u Gružu. Prema njezinim riječima, u Gružu je skuplje, a prodaja slabija – „manje odnese, a više donese“. Naša sugovornica također povremeno ode na pjacu u Gruž, najčešće zbog ribe, jer, kako kaže, tamo je „tri dijela naroda“, odnosno većina, dok je u Gradu manje ljudi, pa njih tri jedva uspiju nešto prodati.

Prodaja, dodaje, varira iz dana u dan, a uvelike ovisi o vremenu. Kada pada kiša, prvo im se smoče noge, a onda i roba. Vjetar je, kaže, još veći problem – suncobrani znaju letjeti po pjaci, pa ih moraju pridržavati.

Kad je riječ o mladima na pjaci, spominje i svoju svojtu koja utorkom dolazi prodavati. Pero s Brgata, kaže, ima i domaći sir, pa se oko njegova štanda često stvara red.

Što kažete na cijene s kojima se susrećemo danas? Može li se priuštiti objed s pjace?