Trči bez glazbe, bez izgovora – konkurencija je sam sebi: fokus mu je samo jedan

Željko Cota otkriva što ga gura preko granica

Nekima je cilj pobijediti konkurenciju. Željku Coti – samoga sebe. Ovaj poznati dubrovački trkač i triatlonac iza sebe ima niz impresivnih rezultata, a posljednji u nizu je treće mjesto na polumaratonu koje, kako sam kaže, možda zvuči kao korak unatrag, ali zapravo otkriva nešto puno važnije – osobni napredak.

U razgovoru bez uljepšavanja, Cota govori o utrci, granicama izdržljivosti, ali i onom tihom unutarnjem dijalogu koji se događa dok kilometri prolaze.

“Uvijek se borim sam sa sobom”

Iako bi mnogi očekivali da je fokus na konkurenciji, Cota ima drugačiji pristup.

“Uvijek se borim protiv samoga sebe i svojih mogućnosti”, kaže bez zadrške. “Svaka utrka je priča za sebe, uvjeti su drukčiji i cilj mi je izvući maksimum iz tog dana.”

Treće mjesto možda na papiru ne zvuči spektakularno, ali iza njega stoji zanimljiva činjenica – bio je samo tri sekunde brži nego prošle godine, no osjećaj je bio potpuno drugačiji.

“Plasman je lošiji, ali izvedba je bila bolja. Osjetio sam da mi je puno lakše. To je ono što gledam.”

I tu dolazi njegova zanimljiva filozofija: “Najgora pozicija je drugo mjesto. Treći je uvijek najsretniji.”

Nema krize – ali ima vjetra u prsa

Za razliku od maratona ili Ironmana, gdje su krize gotovo neizbježne, polumaraton za Cotu nije utrka u kojoj “pucaš”.

“Iskreno, teško se tu dogodi prava kriza. To je nešto što radim više puta tjedno.”

Ipak, nije sve bilo bez izazova. Jedan trenutak posebno izdvaja: “Nakon okreta u Rožatu krenuo je jak vjetar u prsa. Tu je bilo teže držati tempo koji sam si zadao.”

A tempo nije bio nimalo lagan – prosječnih 3:30 po kilometru. “Staza s usponima to malo ‘pokvari’, ali na ravnijoj bi bilo i brže.”

Zanimljivo, utrka nije bila samo borba – bilo je i mjesta za opuštene trenutke. “Čak smo se i zezali putem, pričali. Nije sve toliko dramatično kako izgleda sa strane.”

Glava bez buke: trčanje kao meditacija

Dok mnogi ne mogu zamisliti trening bez glazbe, Cota ide potpuno suprotnim putem. “Ne slušam muziku. Gotovo nikad. Kad trčim, zapravo ne razmišljam ni o čemu.”

Opisuje stanje potpune prisutnosti – ili možda odsutnosti. “Ljudi mi trube na ulici, a ja se nekad ni ne javim jer sam u svom filmu. Vrijeme samo prolazi.”

To je, čini se, njegov mentalni prostor u kojem se događa prava utrka.

Od pobjede do svjetskog prvenstva

Iako skromno govori o rezultatima, jedan ipak izdvaja bez razmišljanja – pobjedu na Ironman 70.3 utrci u Poreču.

“To je bilo neočekivano. Ukupna pobjeda među oko 2000 natjecatelja.”

Ta pobjeda nije bila samo medalja – donijela mu je i kvalifikaciju za svjetsko prvenstvo u Nici.

“Eto, to je nešto što ću pamtiti.”

“Koliko daš, toliko dobiješ”

Na kraju, Cota ima jednostavnu, ali brutalno iskrenu poruku za sve koji razmišljaju o trčanju: “Ovo je jako pošten sport. Koliko daš, toliko dobiješ.”

Bez prečaca, bez izgovora. “Ljudi često misle da je i 5 kilometara puno jer su u zoni komfora. Ali svima bih preporučio da probaju – da izađu iz tih okvira i vide dokle mogu.”

Bez velikih riječi i dramatike, Željko Cota pokazuje kako zapravo izgleda ozbiljan sport – dosljednost, rad i fokus na detalje koje većina ni ne primijeti. Nema tu spektakularnih prečaca ni tajnih formula, samo jasan odnos prema onome što radiš.

Rezultati dolaze kao posljedica, ne kao cilj sam po sebi. A između drugog, trećeg ili prvog mjesta često stoje sekunde – i osjećaj u nogama koji znaš samo ti.

U konačnici, možda je baš u tome poanta: ne koliko brzo trčiš, nego koliko si spreman svaki put dati malo više nego jučer.