Kako se Uskrs godinama slavio u Dubrovačkom primorju i što se sve sačuvalo do danas

Dok se Uskrs danas često svodi na nekoliko prepoznatljivih običaja, u Dubrovačkom primorju on i dalje nosi dublje slojeve tradicije koji se, unatoč promjenama u načinu života, uporno prenose s generacije na generaciju.

O tome svjedoči i Nikša Kraljić, voditelj Malog Linđa OŠ Slano, ali i istinski zaljubljenik u svoj kraj i bogatu baštinu Dubrovačkog primorja. Kroz svoj rad ne prenosi samo ples, nego sustavno istražuje običaje, razgovara sa starijima i prikuplja priče koje bi inače lako pale u zaborav, a zatim ih s posebnom pažnjom prenosi mlađim generacijama.

„Što se tiče Dubrovačkog primorja, ti se običaji zapravo nisu puno promijenili. Dosta toga se zadržalo kroz stoljeća, posebno kroz penganje jaja“, govori Kraljić.

Iako se danas rjeđe prakticira u svakoj kući kao nekad, taj običaj nije nestao, nego se prilagodio vremenu.

„Možda se smanjilo da ne penga svaka žena kao nekad, ali i dalje ljudi poklanjaju jaja, uzimaju ih, kupuju… i dalje je to jako živo. To je i dalje dio naroda“, ističe.

Uz penganje jaja, važan simbol Uskrsa u Primorju ostaje i pletenje pome s maslinom, a upravo ta dva običaja, kako kaže, i danas najbolje predstavljaju uskrsnu tradiciju ovog kraja.

S druge strane, dio običaja ipak je s vremenom nestao.

„Prije su se, recimo, radili križići od grana palme koji su se stavljali u baštine kao znak blagoslova. Takvih stvari danas gotovo da i nema“, kaže.

Zanimljivo je i da se uskrsni običaji u Primorju ne razlikuju značajno od sela do sela, ponajprije zato što su vezani uz crkvene blagdane i vjeru.

„Kroz religiju i vjeru ti su se običaji očuvali i ostali su manje-više u nepromijenjenoj formi“, objašnjava.

Ipak, postoje i lokalne razlike. Pletenje pome bilo je karakteristično za obalni dio, dok u zaleđu taj običaj nikada nije bio prisutan.
Osim samog Uskrsa, bogata i stroga bila je i korizmena tradicija.

„Za vrijeme cijele korizme ljudi uopće ne bi mrsili, ne samo petkom nego cijelo razdoblje. Postojala je i uzrečica ‘nema mrsa do Uskrsa’“, govori Kraljić.

Uz to, žene su nosile tamnije marame, a blagoslovljena palma i maslina čuvale su se i kasnije koristile u obredima, što pokazuje koliko je svaki detalj imao svoje mjesto i značenje.

Na blagdanskom stolu nezaobilazni su bili pinca, kuhana jaja i pečena janjetina, kao prvi mesni obrok nakon dugog razdoblja posta.

No možda i najzanimljiviji dio ove priče danas su – najmlađi.

Kroz rad u Malom Linđu, Kraljić svakodnevno radi s djecom i, kako kaže, njihova reakcija često iznenadi

„Jako lijepo reagiraju, kao i mi odrasli. Fascinira ih prošlost“, kaže.

Iako im je najuzbudljiviji dio ples i sama fizička aktivnost, s velikim zanimanjem prihvaćaju i priče o običajima, koje im se često približavaju kroz igru, kvizove i druženje.

„Kad im to predstavite kao nešto zanimljivo, kao malo natjecanje, onda to još bolje pamte“, dodaje.

Takav pristup ne ostaje samo unutar prostora probe.

Djeca vrlo brzo počnu sama istraživati, razgovarati s roditeljima, bakama i djedovima i otkrivati vlastitu obiteljsku tradiciju.

„Počnu pričati s babama i đedovima, saznaju da doma imaju neki stari komad nošnje, pa se s tim ponose. To im postane nešto vrijedno“, ističe.

Upravo u tome vidi i smisao svog rada.

„Ja sam netko kome su preci ostavili tradiciju i ne bi bilo u redu da to sa mnom stane. To je odraz identiteta jednog naroda i zato je važno da se prenosi dalje“, poručuje Kraljić.

Možda se mnogo toga promijenilo, ali ono najvažnije nije – potreba da se nešto svoje sačuva i prenese dalje. A dok god postoji netko tko će tu priču ispričati i netko tko će je htjeti čuti, tradicija neće nestati.

Foto: TZ / Facebook: Mali Linđo OŠ Slano