KAD ODVJETNIK PIŠE STIHOVE, A PUKOVNIK SKLADA Između Zagreba i Korčule nastala je nostalgična dalmatinska šansona

Ponekad su za dobru priču s otoka potrebna tek dvojica Korčulana, jedan inženjer, drugi odvjetnik, jedan skladatelj i jedan autor stihova te puno nostalgije i ljubavi za rodnim mjestom. Pjesma „Lipo li bi bilo“ nastala je između Zagreba i Korčule, a već na prvoj noti odgovara na pitanje zašto se na otok uvijek vraćamo i zašto je od otoka nemnoguće pobjeći.

Jure Perdija Bura za sebe kaže da je Korčulanin iz Kneža, ali podrijetlom iz Pupnata. Iako je Diplomirani inženjer strojarstva i pukovnik Hrvatske vojske u mirovini, na otoku je poznat po svom bogatom, glazbenom opusu. Član je Hrvatskog društva skladatelja, ZAMP-a i HUZIP-a i to zbog više od 120 autorskih pjesama. Tijekom karijere surađivao je s brojnim klapama i glazbenicima, među kojima su klape Dalmati, Ošjak i HRM sv. Juraj te izvođači poput Vinka Coce i Mire Vlahović, a njegov autorski put započeo je krajem šezdesetih godina tijekom studija u Zagrebu.

Više od pola stoljeća Bura je posvetio glazbi, no interes šire javnosti dobio je uoči otvaranja Pelješkog mosta. Napisao je, name, dvije domoljubne pjesme Croatio, bez mosta si u dva dila i Molitva za Pelješki most  koje je otpjevao Nikša Radovanović, solist zagrebačkog HNK. Pjesme su posvećene fenomenu mosta koji je uvelike promijenio život na otoku i poluotoku, a i danas se često vrte na lokalnim radijskim postajama.

Kao ni autora glazbe, tako ni autora stihova, Korčulanina Vanju Pecotića, na prvu nikad ne bismo svrstali u umjetnike, ako je suditi samo po struci. Dok je Bura inženjer, Pecotić se može pohvaliti dugogodišnjom i uspješnom odvjetničkom karijerom u Zagrebu gdje je studirao, zasnovao obitelj i proveo veći dio života. No djetinjstvo provedeno u zgradi kraj Hotela Korčula, s pogledom na more i brodove koji su svakodnevnim linijama povezivali otok sa Splitom i Dubrovnikom te vrijeme na Vrniku u uvali Bufalo, gdje je praznike provodio s babom i didom, u Pecotiću su ostavile neizbrisiv trag, ali i stalnu čežnju za povratkom u rodni grad.

Nakon umirovljenja Pecotić se vraća u Korčulu, na otok za kojim je, kako sam kaže, žudio tijekom desetljeća provedenih u Zagrebu, gdje ponovno obnavlja stara prijateljstva. Kao dugogodišnji promicatelj Korčule i predsjednik Društva Korčulana Zagreb sudjelovao je i u brojnim kulturnim događajima, među ostalim u emisiji „Dobro jutro Hrvatska“ te u televizijskoj emisiji „Zlatna liga“. Autor je i dvije glazbene emisije na Radiju Korčuli, jedna je posvećena klasičnoj, a druga narodnoj, folklornoj glazbi lijepe naše.

Međutim, kako je došlo do suradnje ovog umirovljenog, dinamičnog, talentiranog otočnog dvojca? 

„Tijekom zime 2009. godine zapisujem svoja sjećanja na rodni otok u stihovima, dao sam im naslov ‘Lipo li bi bilo’. Stihovi su posvećeni Korčuli, oblikovani kao nostalgično nabrajanje otočnih toponima, prožeti smirujućim i arhaičnim tonom“, prisjetio se Pecotić.

Tekst je kasnije prilagođen glazbi pri čemu je dobio konačni oblik, no u trenutku kad je Bura osmislio glazbu za Pecotićeve stihove, nije mu nedostajalo dobrih pjesama.

„Prije nego što sam vidio njegove stihove, imao sam pet drugih tekstova za uglazbljivanje, ali ova me pjesma posebno inspirirala jer se svaka kitica odnosi na Korčulu“, priznaje Bura.

„Lipo li bi bilo“ postala je prioritet, a nastala je spontano, onako kako nastaju najbolje priče. Zanimljivo je da je Bura u tom trenutku bio u Zagrebu, a Pecotić u Korčuli. Budući da su ga privukli stihovi, Bura je osnovnu melodiju osmislio brzo, bez sviranja instrumenata, a potom je nazvao Pecotića i odsvirao mu je na klaviru.

„Sviđa mi se“, odgovorio je Pecotić kratko, ostalo je povijest.

Pjesma je snimljena s idejom da je izvode isključivo glazbenici s otoka Korčule, po svojevrsnom „Band Aid“ principu pa su u projektu sudjelovali brojni otočni klapaši. Slobodno možemo reći da je pjesma  „Lipo li bi bilo“ stopostotni otočni proizvod. Aranžman potpisuje poznati Eli Žuvela, izvodi je sastav Naši po’ našu u kojem pjevaju redom otočani, poznati klapski maestro Janes Vlašić, potom Duško Miojević, Josip Ivančević, Marinko Jerončić, Jure Perdija Bura i Neda Perdija, dok su Vanja Pecotić, Ante Petković, Mirko Pecotić i Žuva Glassner u pjesmi sudjelovali kao recitatori. Pjesma je zamišljena kao dalmatinska šansona u četveročetvrtinskom taktu, izvedena četveroglasno, vokali su snimani u Zagrebu i Veloj Luci, gdje je obavljeno i miksanje instrumenta i glasova, dok je završni mastering napravio Ratko Kalogjera.

Kao što je pjesma oda čežnji za otokom, takvu atmosferu prati i videospot objavljen na kanalu YouTube. Korišteno je više od stotinu fotografija Korčule koje prate motive pjesme. U mjesecima nakon objave na YouTubeu, pjesma je izazvala brojne reakcije slušatelja iz domovine i dijaspore. Fanovi su navodili kako im melodija odmah uđe u uho te kako ih obuzme nostalgija, no jedan nam se komentar posebno svidio.

 „Verse ove pisme vridu više nego diploma!“

Život je kratak i zaista nam se ponekad čini da bi diplome, karijere i sve uspjehe zamijenili za samo jedan dan više na voljenom otoku i u rodnom gradu. Želite li uroniti u takvu nostalgiju i barem mislima baciti đir najljepšim otokom na svijetu – poslušajte pjesmu Bure i Pecotića.

Videospot možete poslušati i pogledati OVDJE.