Milanovićev grijeh, preveliki grijeh, prema Veloj Luci napokon priznat!

Sinoć je na svečanoj sjednici Općinskog vijeća Vele Luke, povodom blagdana njihovog zaštitnika sv. Josipa i Dana mjesta, gostovao i predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović. U krcatoj sportskoj dvorani održao je zanimljiv govor u kojem se prisjetio jednog događaja prije 23 godine zbog kojeg danas žali, ali osjeća i potrebu da se ispriča svim mještanima Vele Luke.

Predsjednik Milanović je to i napravio, pročitajte njegov govor i doznat ćete zašto.

Poštovani domaćini, drage Luške i Lučani, poštovani uzvanici, dragi Katarina i Zorane, dame i gospodo,

neću govoriti o tome što sam učinio za Velu Luku. Možda sam nešto i učinio, ako jesam, odlično. Govorit ću o onome što nisam učinio za Velu Luku, a što me kasnije oblikovalo kao osobu i kao političara kakav danas jesam. Ovo je priča o tome kako poslušati savjet onoga tko je mudriji, pametniji i stariji od vas, ili se barem takvim predstavlja. Ovu priču pričam zbog pouke, a tiče se međunarodnih odnosa.

Ovdje je u Veloj Luci nekada bilo jedno brodogradilište Greben koje se, nažalost, nasukalo na vlastiti greben. Priča o kojoj govorim seže u 2003. godinu. Tada sam bio pomoćnik ministra vanjskih poslova u Vladi Ivice Račana i nekakav savjetnik za izvoz oružja. A oružje je i pištolj, ali i ophodni brod.

Greben, koji je imao tradiciju gradnje patrolnih brodova, bio je tada na korak od velikog posla s Libijom. Libija je u tom trenutku bila pod sankcijama UN-a pa i NATO-a, ali bilo je govora da će one uskoro biti ukinute. Posao je uključivao izgradnju šest patrolnih brodova. Za jedno malo mjesto poput Vele Luke, to je bila velika stvar.

S premijerom Račanom nisam se često viđao, nisam bio taj rang, ali smo o tom poslu razgovarali. On je bio skeptičan. No ja sam ga uvjeravao da od tog posla treba odustati, jer će nas zbog toga loše gledati EU i NATO. Već su nas mjerkali preko oka, tvrdio sam da će nas optuživati za avanturizam u vanjskoj politici i za samovolju.

I tako smo odustali. Greben nije dobio taj posao.

Samo nekoliko mjeseci kasnije, Libiji su ukinute sankcije, a posao gradnje patrolnih brodova dobila je Francuska koja nas je najviše uvjeravala da taj posao nipošto ne prihvatimo.

Iz toga sam puno naučio. Čovjek u životu doživi razne stvari, iz nekih izvuče pouku, neke nas samo ošinu i zaboravimo ih. Ali ova epizoda mene je prilično obilježila. Naučila me kako gledati na slatkorječivost i fraze velikih ljudi i velikih političara. Naučila me koliko je važno, kada je riječ o državi, razmišljati prije svega o vlastitom interesu, sebično.

Danas živimo u vremenu u kojem svjedočimo preziru prema međunarodnom pravu i njegovom gaženju upravo od onih koji se na to pravo najviše pozivaju. Vremena su grozna. No dolazeći danas u Velu Luku osjetio sam nešto što imaju mnoga hrvatska mjesta, ali ovdje posebno. Vela Luka je, uz Lastovo i Vis, jedna od najudaljenijih točaka Hrvatske ako krećete iz Zagreba, ovdje se osjeća mir, sklad i neka posebna harmonija. To je nešto što ne treba dirati, jer se lako može narušiti.

Hrvatska danas, prvi put u svojoj povijesti, uživa svojevrsnu rentu pozicije, mirne i ne pretjerano interesantne drugima. Moramo gledati svoj interes i ne dati se zavesti frazama i velikim parolama drugih o solidarnosti. Istodobno, ne smijemo iznevjeriti temeljne principe. Ako je netko katolik, možda mu je u tome lakše, ali svi mi imamo moralni kompas koji ne smije poludjeti i podivljati na polovima. Za Hrvatsku, to treba biti naša nit vodilja.

Vela Luka je bila i ostala ono što jest, mirno, ponekad možda i uspavano, ali lijepo mjesto za život. Takvi uvjeti danas postoje u cijeloj Hrvatskoj, kao rijetko kada u našoj povijesti koja je često bila sve samo ne mirna i lagana. Zato danas imamo priliku gledati sebe, svoj posao i donositi odluke iz vlastite perspektive. Nadam se da će vrijeme nereda, bure i zla proći i da će doći mirnija i bolja vremena.

Dok ne dođu bolja vremena, držimo se zajedno, netko to zove zajedništvom – najotrcanija riječ u politici. Ali u Hrvatskoj, uza sva trvenja, vlada zajedništvo i nadam se da smo svi svjesni što možemo izgubiti ako se ne budemo držali zajedno.

Rijetko je koji roman napisan na postulatima sumnjičavosti, sebičnosti, suzdržanosti, to su pojmovi koji se u literaturi rijetko kad slave. No mi moramo biti upravo sumnjičavi, suzdržani, konzervativni i pritom ne mislim svjetonazorski. Moramo imati zajedničku svijest o bitnim stvarima i na toj osnovi graditi napredak, to su načela na kojima nacija može opstati, a drugi neka pričaju priče iz svoje perspektive.

Dragi Luške i Lučani, draga načelnice i predsjedniče Vijeća, dopustite mi da vam se na kraju i ispričam za to što sam napravio Luci i Grebenu. Prije 23 godine, kao revni savjetnik i državni službenik, mislio sam da radim dobro. Napravio sam loše, ali iz toga se uči.

Sretan vam sv. Josip, vaš zaštitnik te Dan Općine i mjesta, zdravi i veseli bili!