Paolo Tišljarić: Publika se vraća, kazalište opet ima život, mladi su nam donijeli novu energiju

Dubrovnik mu je u međuvremenu postao dom, a to se, kako kaže, osjeti i u načinu na koji danas razmišlja o kazalištu. Ravnatelj Kazališta Marina Držića Paolo Tišljarić ulazi u novi mandat s iskustvom koje je donijelo i određenu sigurnost, ali i drukčiji pogled na posao kojim se bavi.

“Dubrovnik je meni stvarno postao dom, ovdje se osjećam dobro, stekao sam prijatelje i lijepo mi je raditi, a kroz sve ove godine nekako sam sazrio i kao umjetnik i kao čovjek.”

Vizija, kaže, nikada nije bila upitna – raditi dobre predstave koje publika želi gledati – ali danas ima osjećaj da se nešto ipak pomaknulo.

“Čini mi se da se publika vraća, da kazalište opet ima taj neki život i da su naše predstave rado gledane”, kaže, i upravo u toj promjeni vidi najvažniji pomak posljednjih godina.

Publika, pogotovo ona dubrovačka, u toj je priči nezaobilazna. “Zna biti zahtjevna, ali je iskrena i to je dobro, jer znači da prati i da joj je stalo”, govori, dodajući kako o publici ne razmišlja unaprijed, ali uvijek traži način da ono što nastaje na sceni do nje zaista i dođe.

“To je intiman proces, ali uvijek pokušavam napraviti predstavu koja će doprijeti do publike i na neki način je uključiti.”

Takav odnos prema kazalištu vidi se i u ansamblu, koji se posljednjih godina počeo mijenjati. Dolazak mlađih glumaca, kaže, nije samo generacijska promjena, nego i promjena energije na sceni.

“Imamo sada nekoliko mladih ljudi u ansamblu i to mi je jako drago, jer mislim da se na njima treba graditi repertoar i da je važno da imaju kontinuitet rada kako bi ovdje mogli ostati i razvijati se.”

Iz toga se nameće i pitanje kako predstave mogu živjeti dulje od nekoliko izvedbi u malom gradu poput Dubrovnika, pa se sve više okreće suradnjama i koprodukcijama.

“Dubrovnik je mali grad i nakon nekoliko izvedbi publika pogleda predstavu, zato su koprodukcije važne jer omogućuju da predstava živi dalje, izvan Dubrovnika”, objašnjava, dodajući kako takvi projekti kazalištu donose i veću vidljivost.

Promjene se, kaže, najviše osjete u svakodnevici Grada.

“Kad krene turistička sezona, ljudima se ne da dolaziti u gužvu i sve to što nosi grad, ali zimi je drugačije – kad je predstava, Stradun se na trenutak napuni, ljudi se srede i dođu u grad baš zbog kazališta”, govori, opisujući prizor koji najbolje pokazuje zašto kazalište i dalje ima svoje mjesto.

“Mislim da je kazalište mjesto gdje ljudi mogu doći, pogledati predstavu i jednostavno se družiti.”

U međuvremenu, kazališna sezona ide dalje, a publiku očekuje niz novih naslova i gostovanja.

“Trenutno smo pred premijerom ‘Peer Gynta’, što je jedan drugačiji, mitološki komad koji se bavi čovjekom i njegovim traženjem samog sebe, a uz to nas čekaju i gostovanja, suradnje i povratak u Zagreb nakon pet godina.”

A govoreći o svemu što slijedi, ne vraća se na planove nego na ono zbog čega je uopće počeo.

“Ja sam kao dijete poželio raditi kazalište i danas mi se nekad čini da još uvijek živim taj san, i dok god mogu raditi ovaj posao, to me zbilja ispunjava.”