Turisti dolaze, ali život iz povijesne jezgre grada odlazi: što nam je ostalo unutar zidina?

Nekada se u Grad išlo po sve što nam je trebalo, od igle do cipela, i to nije bila nikakva posebna odluka nego dio svakodnevice, a danas je ta slika gotovo nestala. Grad je ostao isti na razglednicama, ali iza izloga sve je manje onoga što je nekad činilo život, a sve više onoga što živi od prolaznika i sezonske potrošnje.

Međutim, unutar zidina još uvijek postoje oni koji pokušavaju održati ono staro, među njima i cvjećarnica u Ulici od Puča, koju vodi poduzetnica Kristina Skvrce.

No, kako sama kaže, ono što radi danas teško se može nazvati klasičnim biznisom.

„Kad nešto postavite tako da ste emotivno vezani za grad i želite mu nešto dati, onda tu više nema ni B od biznisa“, govori bez zadrške.

Jer realnost je, dodaje, jednostavna i pomalo surova. Starogradska jezgra je zamrla.

Sve je manje ljudi koji u njoj žive, a još manje onih koji u nju dolaze zbog svakodnevnih potreba. To se najviše osjeti upravo u malim obrtima koji su nekad činili tkivo Grada.

„Nekad smo za sve što nam je trebalo išli u Grad. Danas to više nije tako. Davno smo ostali bez ključnih butiga“, kaže.

Prijelom se nije dogodio preko noći. Došli su trgovački centri, promijenile su se navike, sve je postalo brže i dostupnije, i to je, priznaje, bilo neminovno.

Ali s tim promjenama nestalo je nešto što se ne može tako lako vratiti.

„Izgubili smo volju i naviku dolaska. Naravno da ćete otići u centar kad pada kiša ili gdje je nešto jeftinije. To je normalno. Ali ti odlasci u Grad su se jako prorijedili i to mi je žao“, govori.

U takvim okolnostima prostor za obrtnike gotovo da više ne postoji.

„Vrlo malo ih je ostalo. Oni najuporniji, s najvećim entuzijazmom, nisu uspjeli opstati. Mislim da ih danas možemo nabrojati na prste jedne ruke“, kaže.

Oni koji su ostali, ostali su uz veliku cijenu. Zima je, kaže, posebno teška.

Postoje dani kada u butigu ne uđe nitko, kada se Stradun isprazni i kada se jasno vidi koliko je stvarni život unutar zidina prorijeđen.

S druge strane, ljeto donosi drugu krajnost. Ulice su prepune, gotovo neprohodne, ali to ne znači i više kupaca.

„Imate dane kada vam nitko ne uđe u butigu, a onda dane kada ne možete proći ulicom od gužve. I jedno i drugo otežava bilo kakvo poslovanje“, objašnjava.

U međuvremenu, ponuda se potpuno promijenila. Suvenirnice su preuzele primat, a klasične butige, kakve su nekad bile dio svakodnevice, postale su iznimka.

„To je tržište, to je ponuda i potražnja. S drugim vrstama trgovine ne možete pokrivati visoke najmove i jednostavno si ne možete priuštiti ostati u zidinama, čak i kad biste htjeli“, kaže.

Sama priznaje da je u specifičnoj, donekle povoljnijoj situaciji jer njezina cvjećarnica ne ovisi isključivo o prihodima, već radi i druge poslove izvan povijesne jezgre.

No mnogi tu mogućnost nemaju. I upravo zato njezina poruka ide izravno onima koji Grad još uvijek mogu održati živim.

„Ovo malo ljudi što je ostalo i što je još uvijek entuzijastično, trebalo bi podržati. Treba ih posjećivati, koristiti njihove usluge, primijetiti ih. Pokušati se međusobno podupirati“, poručuje.

Jer, kaže, bez toga nema ni promjene. A može li se povijesna jezgra vratiti životu? Na to pitanje ne odgovara s nostalgijom, nego s optimizmom.

„Može. Ja sam uvijek optimistična. Ne u onom obliku u kojem je bio, ali može biti bolje. Ako se svi malo pokrenemo i ako osvijestimo koliko to ovisi o nama samima“, kaže.

I tu zapravo leži ključ. Grad se možda promijenio, možda više nikada neće biti isti, ali još uvijek postoji prostor za izbor. Hoće li ostati kulisa ili će ponovno postati mjesto života, neće odlučiti tržište. Odlučit ćemo mi.

Foto: Instagram / Cvijet by Kike /