SPASONOSNE TRANSPLATACIJE “Žena je svaki vikend autobusom dolazila u Zagreb da bude uz mene“

Svake se godine drugog četvrtka u ožujku obilježava Svjetski dan bubrega – dan posvećen podizanju svijesti o važnosti zdravlja bubrega i prevenciji bubrežnih bolesti. Procjenjuje se da milijuni ljudi diljem svijeta žive s nekim oblikom kronične bubrežne bolesti, a mnogi toga postanu svjesni tek kada bolest već ozbiljno uznapreduje.

Priča Dubrovčanina Antonija Grdovića snažan je podsjetnik na to koliko je zdravlje bubrega važno, ali i koliko transplantacija može značiti novu priliku za život. Nakon godina borbe s dijabetesom i teškog razdoblja dijalize, Antonio je prije nekoliko godina prošao transplantaciju bubrega i gušterače. Danas govori otvoreno o svom iskustvu – o strahu, zahvalnosti, obitelji i životu koji danas gleda potpuno drugačijim očima.

Bolest koja dolazi tiho

Antonijevi zdravstveni problemi počeli su kao posljedica dugogodišnjeg dijabetesa.

„Imao sam šećer i, iskreno, nisam se baš pazio, pogotovo zadnjih godina. Bubrezi su počeli stradati i doktor je po nalazima vidio da stvari ne idu u dobrom smjeru“, prisjeća se.

Na kraju je završio na dijalizi – tri puta tjedno, po četiri sata. Sve se događalo u vrijeme pandemije koronavirusa, kada su transplantacije bile usporene, a odjeli dijalize puni.

„Bilo je stvarno teško razdoblje. Puno je ljudi tada ležalo na dijalizi jer transplantacije nisu radile kao prije. Pitao sam se gdje će me smjestiti i kako će sve to izgledati.“

Ipak, imao je sreće. Na transplantaciju nije čekao godinama kao mnogi drugi pacijenti.

„Čekao sam godinu i tri mjeseca. Zvali su me u Zagreb i tada je sve počelo.“

Operacija koja je promijenila sve

U Zagrebu je Antonio prošao složen zahvat – transplantaciju bubrega i gušterače, obavljenu u istom operativnom zahvatu.

Oporavak nije bio jednostavan.

„Bio je težak oporavak. Imao sam komplikacija pa su me dva puta ponovno operirali. Da je sve išlo idealno, izašao bih iz bolnice nakon četiri ili pet dana, ali kod mene je trajalo dulje.“

Nakon operacije slijedile su česte kontrole, posebno u prvim tjednima.

„Prva dva tjedna imao sam kontrole svaka tri dana. Moraš biti u Zagrebu, stalno se prati stanje.“

Danas, nekoliko godina nakon transplantacije, kaže da se osjeća bolje nego ikada prije.

„Nikada se nisam osjećao bolje nego sada. Nalazi su mi, kako su mi rekli doktori, kao kod potpuno zdravog čovjeka.“

Dar koji spašava živote

Jedan od najemotivnijih trenutaka u njegovoj priči vezan je uz donorstvo organa.

Iako nije planirao saznati tko je bio donor, istina je s vremenom došla do njega.

„Dubrovnik je mali grad i neke se stvari jednostavno saznaju. Rekli su mi da je riječ o divnoj obitelji koja je, u najtežem trenutku, odlučila donirati organe.“

Ta odluka spasila je više života.

„Rečeno mi je da su organi njihova djeteta pomogli gotovo deset ljudi. Kad to čuješ, teško je opisati osjećaj.“

Mnogi misle da transplantacija znači trenutni povratak normalnom životu bez briga, no stvarnost je ipak nešto složenija.

„Nije sve riješeno operacijom. Moram do kraja života uzimati imunosupresive – ujutro i navečer.“

Unatoč tome, kaže da se danas osjeća snažnije nego godinama prije.

„Dobio sam 13 kilograma, prije sam bio mršav. Sada živim normalno, radim sve kao i prije. Samo pazim na neke stvari.“

Žena koja je bila najveća podrška

Kada govori o ljudima koji su mu pomogli kroz najteže razdoblje, Antonio bez razmišljanja spominje svoju suprugu.

„Moja žena je podnijela sve to sa mnom. Malo bi ljudi izdržalo ono što je ona prošla.“

Dok je on bio na liječenju u Zagrebu, ona je radila i gotovo svaki vikend putovala kako bi bila uz njega.

„U petak navečer bi sjela na autobus za Zagreb, bila sa mnom subotu i nedjelju, a navečer se vraćala kući i ujutro išla ravno na posao. To nikada neću zaboraviti.“

Teška bolest i transplantacija promijenile su njegov pogled na život.

„Danas drugačije gledam na mnoge stvari. Prije sam bio na sto strana odjednom, stalno negdje žurio. Sada sam malo usporio.“

Najvažnije što je naučio jest ne uzimati život zdravo za gotovo.

„Svaki dan gledam drugačije. Ne nerviram se oko gluposti i nepotrebnih stvari. Život treba živjeti.“

Poruka onima koji čekaju transplantaciju

Za ljude koji se tek suočavaju s dijagnozom ili čekaju transplantaciju, Antonio ima jednostavan savjet.

„Najvažnije je biti jak u glavi. Ne smiješ stalno razmišljati o najgorem. Moraš biti pozitivan i vjerovati liječnicima.“

Dodaje da strah često čini stvari većima nego što jesu.

„Sve izgleda kao veliki bauk, ali nije. Treba biti pozitivan i ići korak po korak.“

Danas Antonio živi aktivno – pjeva, svira i sudjeluje u brojnim društvenim aktivnostima u Dubrovniku. Obiteljski život i svakodnevne obveze vratili su se u normalu, ali jedno se ipak trajno promijenilo.

„Više ništa ne uzimam zdravo za gotovo.“

Njegova priča snažan je podsjetnik na važnost brige o zdravlju bubrega, ali i na neprocjenjivu vrijednost donorstva organa – odluke koja nekome može doslovno spasiti život.

Uoči Svjetskog dana bubrega, poruka je jasna: redovite kontrole, zdrave životne navike i svijest o važnosti doniranja organa mogu napraviti razliku između bolesti i nove šanse za život.