POSLJEDNJI POSTOLAR Zanat koji polako, ali sigurno izumire, nedostaju nam jer ne nosimo svi ‘kinesko smeće’

Kaže se da nam nešto nedostaje tek onda kad to izgubimo, a izreka se još jednom u potpunosti potvrdila. Na cijelome otoku Korčuli već neko vrijeme ne radi ni jedan postolar. Majstori vještih ruku koji su produživali vijek omiljenom paru naših cipela polako, ali sigurno, odlaze u ropotarnicu povijesti. Postolarstvo je zanat koji izumire. 

Nekad je postolar bio sastavni dio svakodnevice. U vrijeme kada se obuća kupovala rjeđe i kada su cipele bile kvalitetnije i skuplje, popravak je bio sasvim uobičajena stvar. Promijenio bi se đon, zakrpala peta, zalijepili bi se odlijepljeni dijelovi ili bi se mijenjali remeni i kopčice. Jedan par cipela mogao je trajati godinama, danas je to nezamislivo.

Fast fashion industrija nudi nam mogućnost kupnje modernih i jeftinih cipela, izrađenih od sintetičkih materijala i lijepljenih slojeva koji su često nepopravljivi. Osim toga, računica je i više nego jasna, za cijenu popravka možete kupiti novi par cipela, ponekad čak i dva! Upravo je ta filozofija zaslužna za nestanak tradicionalnog zanata postolarstva koji je nekad bio prijeko potreban, ali nikad dovoljno cijenjen.

Na otoku danas ne radi niti jedan postolar. U Blatu jedan stariji gospodin u mirovini napravi popravke susjedima, tako su nam ispričali Blaćani, ali obrta nema. U Korčuli kad kažete postolar, to znači samo jedno ime i prezime – Bernard Đanović.

Bernard je postao sinonim korčulanskog postolarstva posljednja dva desetljeća. Razlog je prvenstveno njegova vještina, Đanović je izvrstan majstor, a potom i njegova osebujna ličnost kao i činjenica da je obrt na Trgu sv. Justine imao gotovo 25 godina.

Zanat je stekao u glasovitoj Ivančici, vodećoj hrvatskoj firmi za proizvodnju obuće, najpoznatijoj po globalno uspješnim brendovima dječje obuće Froddo i Bambi. Vrata postolarske radnje otvorio je u studenom 1999. godine, smatrao je da gradu treba jedan vrstan postolar, a zatvorio ih je prije otprilike godine i pol dana. Đanović je, naime, otišao u zasluženu mirovinu u kojoj se odmara ne od posla, već od ljudi.

„Posao mi u principu nije dosadio, ali mi je odnos s ljudima postao naporan. Ima divnih mušterija, a ima i onih loših kao uostalom i nas meštara. Jednom je čovjek inzistirao da mu cipele popravim odmah sad, a do njega stoji druga mušterija kojoj sam upravo objasnio da će morati pričekati jer ima dosta posla. Izrada ključeva je, recimo, imala prednost. Ključeve moraš odmah napraviti, zamisli da ti netko provali u kuću“, objašnjava nam legendarni postolar.

Osim svih mogućih, a ponekad i nemogućih popravka cipela, a to pišemo iz iskustva, te osim izrade ključeva, Đanović je radio još cijeli niz dodatnih poslova koji nemaju veze s postolarstvom, kako bi zaradio poštenu plaću.

„Popravljao sam torbe, remene, tende, jedra, tapecirao sam, svašta sam radio. Mušterije su dolazile iz cijelog otoka, od Vele Luke do Lumbarde, ali i iz Dubrovnika, Hvara, Lastova, Pelješca… Ne treba ni jedan zanat omalovažavati bez obzira na to što je postolarstvo zaista prljav posao“, ističe Đanović kojeg je, kako ističe, posao naučio prati ruke po pedesetak puta dnevno i te su ga higijenske navike spasile od brojnih virusa, gripa pa čak i od korone.

Na postolare se nikad nije gledalo s poštovanjem kojeg zaslužuju, a sad bi sve dali za jednog vještog postolara u Korčuli! Danas u Zagrebu radi možda pet, šest postolara, otkriva nam, a u Splitu samo dva, tri.

„Nema ni potrebe za više od toga, ljudi kupuju jeftine cipele koje se ne isplati popravljat. Nekad su ljudi kupovali skupe i kvalitetne cipele, takav par sigurno nećeš baciti kad pukne potpetica ili šjola. Sjećam se čovjeka u odijelu i jeftinim, kineskim cipelama koje su se klizale dok je hodao Plokatom. Pitao me koliko bi koštala zamjena potplata, kad sam mu rekao stotinjak kuna, uzviknuo je da je nove platio 90 kuna! A što ću ti ja, onda pođi i kupi druge“, prisjetio se Đanović.

Iako je postolar otišao u mirovinu, zanat ne izlazi tako lako iz čovjeka pa se Đanović zabavlja sitnim popravcima koji mu danas nisu pritisak, već užitak. Još se sjećamo njegovih kreativnih, ručno rađenih privjesaka na male retro cipelice i drugih rukotvorina koje je prodavao, a posebno je neobično proći pokraj prostora na Justini u kojem je radio i koji još uvijek izgleda kao zaboravljena postolarska radnja.

Ono što nas veseli u ovoj priči su dvije zanimljivosti. Prva je da postolarstvo kao zanimanje ipak nije potpuno nestalo. U Hrvatskoj se još uvijek možete školovati za postolara, primjerice u zagrebačkoj Školi za modu i dizajn, no razredi se ne otvaraju svake godine jer nema dovoljno učenika. U praksi većina novih postolara zanat uči kod starijih majstora kojih je sve manje.

Druga zanimljivost je logika održivosti, recikliranja, second handa, slow fashiona i repair culture koja okuplja sve više ljudi. U tom kontekstu postolarstvo ponovno dobiva smisao, jer popravak cipela postaje konkretan čin protiv nekontrolirane kupovine i gomilanja obuće. Umjesto da se stari par zamijeni novim, popravkom mu se produžuje mu se život, štedi novac i smanjuje količina otpada. Paradoks je u tome što interes za popravke raste upravo u vrijeme kada majstora koji to znaju raditi ima sve manje.

A kad nestane posljednji postolar, s njim će nestati i vještina produživanja života stvarima koje su se nekada cijenile puno više nego danas.