17 JOJ JE GODINA TEK Tinejđerka između školske klupe i tonskog studija, pogledajte VIDEO

Ima 17 godina, još uvijek sjedi u školskim klupama, piše zadaće i razmišlja o ispitima – a paralelno gradi ozbiljnu glazbenu priču. Antonela Perdeda, umjetničkog imena Ato, mlada je pjevačica iz Metkovića koja tiho, ali sigurno osvaja svoj prostor na domaćoj sceni. Bez pompe, bez umjetne drame – samo glas, emocija i jasna vizija.

Na prvi pogled – povučena i skromna. U razgovoru – zrela, sabrana i nevjerojatno svjesna trenutka u kojem se nalazi. I možda je upravo ta kombinacija mladosti i unutarnje stabilnosti ono što je izdvaja.

Na pitanje osjeća li se više kao glazbenica ili kao obična tinejdžerica kad se ugase reflektori, odgovara bez zadrške:

“Pa više se osjećam kao srednjoškolka. Još uvijek. Iako nekad pomislim – ja pjevam, ja sam pjevačica zapravo, imam svoje pjesme. Tako da mi je to još uvijek čudno.”

U toj rečenici nema lažne skromnosti. Samo iskreno čuđenje djevojke koja živi svoj san, ali ga još uvijek oprezno promatra – kao nešto dragocjeno što se tek počinje događati. Dok drugi maštaju o pozornici, ona na njoj već stoji, ali i dalje čvrsto drži noge na zemlji.

Metković – mjesto gdje je sve počelo

Dolazi iz Metkovića i s posebnim ponosom govori o svom gradu. Tamo su nastali prvi snovi, prvi nastupi, prve podrške. I, kako sama kaže, najvažnije – pravi ljudi.

Posebno izdvaja Branka Medaka, s kojim je pohađala sate pjevanja i koji joj je bio vjetar u leđa kada je bilo najvažnije.

“To mi je najbolji dio priče zapravo – ta pomoć od ljudi koju sam dobila.”

U vremenu kada se često govori o rivalstvu i borbi za prostor, Antonela bira zahvalnost. Ne zaboravlja tko je bio uz nju dok je tek učila kontrolirati tremu i vjerovati vlastitom glasu. Ta zahvalnost ne zvuči naučeno – ona je dio njezina karaktera.

Sa samo 17 godina potpisati ugovor s diskografskom kućom poput Croatia Records nije mala stvar. Mnogi o tome sanjaju godinama.

Kako je do toga došlo? Bez spektakularnih zapleta.

“Kad sam već imala spremnu jednu pjesmu, otišli smo i predložili je. Pokazali smo, išli na razgovor. Oni su vidjeli kakva sam, kakav mi je glas i predložili su ekskluzivni ugovor.”

U toj jednostavnosti krije se velika hrabrost. Treba skupiti snage, pokucati na vrata i stati iza onoga što radiš. Antonela je to učinila bez kalkulacija – s pjesmom i vjerom u sebe. Ostalo je, čini se, došlo prirodno.

Pohvale pamti, kritike pušta

Mladi izvođači danas odrastaju pod povećalom društvenih mreža. Komentari stižu brzo, često bez filtera. No Antonela ima zdrav pristup.

“Više mi ostanu urezani ovi pozitivni komentari. Nekad se sjetim kako me netko pohvalio i baš mi je drago.”

Negativne komentare ne dramatizira. Ne poriče da postoje, ali im ne daje moć. Umjesto toga, bira pamtiti riječi koje grade, a ne one koje ruše. I to je odluka koja pokazuje emocionalnu zrelost.

Iako joj je prvi singl bio “Kaži”, posebno mjesto u njezinoj priči zauzima pjesma “Drugi dio mene”.

“To je moja druga pjesma koju sam ja zapravo prvu primijetila od svog skladatelja. To je baš moj početak. Iako je ‘Kaži’ prva, ova me nekako najviše privukla.”

U vremenu brze glazbe i površnih poruka, Ato poziva na slušanje. Na osjećaj. Na trenutak tišine u kojem se netko možda prepozna.

Bez idola – ali s jasnim smjerom

Zanimljivo je da nema jednog određenog uzora. Sluša različite stilove, divi se uspjesima velikih svjetskih zvijezda, ali ne želi kopirati ničiji put.

Ne želi biti “nova verzija” nekoga. Želi biti svoja.

I možda je baš to najzdraviji temelj za karijeru koja tek počinje.

Na pitanje što bi poručila sebi u budućnosti – onoj verziji koja možda puni velike dvorane – daje odgovor koji nadilazi njezine godine:

“Da nikad ne zaboravi na ljude koji su bili uz nju.”

U toj rečenici nema ambicije za slavom pod svaku cijenu. Ima samo želja da uspjeh, ako dođe, ne izbriše početke. Da ostane ista djevojka koja pamti podršku iz malog grada i prve sate pjevanja.

 

Hoće li je slava promijeniti?

Pitanje koje se uvijek postavlja mladim talentima.

“Mislim da će me ostaviti u istom karakteru. A ako me promijeni, mislim da će to biti samo na bolje, da budem iskusnija u tom poslu.”

Ne bježi od mogućnosti promjene – ali je vidi kao rast, ne kao gubitak sebe. I upravo u toj perspektivi leži njezina snaga.

Pred Antonelom Perdedom – Ato – tek su prvi koraci. Još uvijek balansira između školskih obaveza i studija snimanja, između tinejdžerske svakodnevice i ozbiljnih glazbenih planova. Ali već sada pokazuje ono što se ne može naučiti preko noći – karakter.

Ako nastavi ovim tempom, s istom dozom zahvalnosti i unutarnje stabilnosti, njezino ime ćemo sve češće slušati. A kad dođu veće pozornice i jača svjetla reflektora, vrlo je vjerojatno da će publika u njoj i dalje prepoznati onu istu djevojku iz Metkovića – koja samo želi da ljudi poslušaju riječi, pronađu sebe u pjesmi i na trenutak se iskreno osjete.