Srednjoškolka koja pjeva sve – od opere do Magazina. To je sreća, ponos, radost, ali i disciplina

U Dubrovniku se glazba ne uči – ona se diše. U nekim obiteljima to je samo hobi, a u obitelji Ivanković gotovo pa obiteljsko nasljeđe. Nikoleta Ivanković, učenica četvrtog razreda srednje škole, odrasla je uz pjesmu, probe i nastupe, a danas njezino ime publika sve češće pamti – po energiji, osmijehu i glasu koji nosi emociju.

Između folklorne snage Linđa i čiste emocije klapske pjesme, Nikoleta je pronašla svoje mjesto. I ne skriva gdje se osjeća najhrabrije.

„Mislim da ipak pjesma tu pobjeđuje, zato što nekako… pjevam od malena. Linđo ne plešem od malena, ali pjevam od malena.“

Iako je folklor gledala još kao djevojčica i oduvijek je privlačio, pjevanje je njezin prvi jezik. Linđu se priključila prije desetak godina, ali glas je tu od najranijih dana. Nije to bila odluka – više prirodan slijed.

A kad dolaziš iz obitelji u kojoj svi pjevaju, teško je zamisliti drukčiji put.

Obitelj u kojoj svi imaju sluh

„Meni u obitelji svi pjevaju – i mama i tata i sestra, i đedovi i babe. Svi imamo sluha, tako da je bilo prirodno da i mi dobijemo taj sluh.“

Glazba kod Ivankovića nije dodatna aktivnost – ona je dio svakodnevice. Otac vodi pjevanje i svira u folklornom ansamblu Linđo, majka predaje glazbeni predmet u školi, sestra pohađa glazbenu školu.

„Svi smo nekako u toj glazbi.“

Kad odrastaš uz takvu atmosferu, scena ti ne djeluje strano. Ona postaje produžetak doma.

Probe i nastup u HNK-u bili su jedna od onih stanica koje se pamte. Ne zbog treme, nego zbog spoznaje.

„Bili smo svi uzbuđeni, pogotovo moja ekipa, ali nismo previše razmišljali gdje dolazimo. Tek kad smo došli, vidjeli smo koliko je to stvarno bitno i koliko malo ljudi ima priliku nastupati u HNK.“

U tom trenutku, kaže, prevladao je ponos. Onaj tihi, unutarnji osjećaj da si na pravom mjestu.

Snove ne skriva – od opere do Magazina

Na pitanje postoji li pjesma koju još nije otpjevala, a sanja je izvesti, Nikoleta bez razmišljanja prelazi kroz žanrove. Operno – aria “Quando me’n vo” iz opere La bohème, koju priprema za svoj maturalni koncert u Kneževom dvoru.

„To ću izvesti na svom maturalnom koncertu, tako da dotad su samo pripreme.“

A kad je riječ o popu – srce je vuče prema grupi Magazin. „Sigurno nešto od Magazina, jer mi je jedan od dražih.“

Od folklora, preko opere do popa – Nikoleta ne bira granice. Bira emociju.

Gdje god dođe, unese vedrinu. Publika to prepoznaje – i uživo i na društvenim mrežama.

„Takva sam od malena. Gdje god da uđem, odmah ide pjesma, veselje. Nikad nisam loše volje.“

To nije naučena scena, nego karakter. Energija koju, kako kaže, nosi od kuće.

Linđo kao druga obitelj

Folklorni ansambl Linđo nije samo ples i nošnja. To je zajedništvo. „Da meni nema dobre ekipe na Linđu, mislim da ne bih ostala toliko dugo koliko sam ostala. Puno prijateljstva, ljubavi, svega.“

Jedna anegdota posebno joj je ostala u srcu. Tijekom priprema za božićni koncert, ona i još jedna kolegica odlučile su se našaliti s ocem koji je vodio probu.

„Krenule smo pjevati u falšu, kako ne bi trebalo. On nije skužio do sredine, a mi smo se svi smijali. To nam je bio jedan od najboljih trenutaka.“

Glazba je ozbiljna stvar – ali najljepša je kad je prati smijeh.

Iako je itekako praćena na društvenim mrežama, Nikoleta na popularnost gleda prizemno.

„Ne mislim da sam popularna. Ljude jednostavno zanima kad nešto otpjevam i osjete tu ljubav i emociju preko ekrana. Lajkovi mi apsolutno ništa ne znače.“

Za nju su mreže samo alat – prilika da prenese emociju onima koji možda nikad nisu sjedili u publici.

Disciplina, radost i pozornica

Pjesma i ples nisu joj promijenili život u jednom smjeru – promijenili su ga u svakom. „Sve, sve, sve. Sreća, ponos, radost, ali i disciplina.“

Linđo ju je naučio kako se obući, kako stajati, kako se ponašati na pozornici. Škola ju je naučila redu i radu. Sve zajedno oblikovalo je djevojku koja zna da talent bez discipline ne traje.

Četvrti razred donosi velike odluke. Pripreme za akademiju su pred vratima. Odlazak iz grada također.

„Odlazim od Linđa, iz grada idem u Zagreb, ako Bog da. Pričala sam doma sa svojima – gdje me sudbina dovede, tako sam si rekla. Ništa neću forsirat, sve neka ide svojim tokom. Samo Dragi Bog zna.“

U toj rečenici nema straha. Ima vjere.

Nikoleta Ivanković stoji na prijelazu između sigurnosti doma i neizvjesnosti velikog grada. Ispred nje su prijemni ispiti, novi ljudi, nove pozornice. Iza nje su obiteljski glasovi, folklorna proba i Dubrovnik koji ju je oblikovao.

Ako je suditi po energiji koju nosi i emociji koju daje publici, jedno je sigurno – gdje god je put odvede, pjesma će ići s njom. A kad pjesma ide ispred tebe, rijetko se izgubiš.