ŽUSTRA POLEMIKA Tri vizije, sigurnost, estetika ili otočnost? Podijeljena rasprava o sudbini Pelješkog kanala

Pitanje mosta ili tunela Korčula-Pelješac ponovno je otvorilo staru dilemu i žustru polemiku, je li povezanost spas ili prijetnja otočnom identitetu? Komentari Korčulana na društvenim mrežama pokazuju da je tema korčulanskog mosta puno više od rasprave o betonu i visini stupova, radi se o karakteru, sigurnosti i budućnosti otoka.

U raspravi se kristaliziraju tri jasne skupine, pa krenimo redom.

Oni koji su za most

Prvu čine oni koji bez zadrške podržavaju most. Njihovi argumenti su prije svega sigurnosni i pragmatični. Spominju hitnu medicinsku pomoć, dane kada zbog jakog vjetra trajekt ne vozi, situacije u kojima helikopter ne može poletjeti. Most vide kao jamstvo da više nitko neće ovisiti o redu plovidbe i jačini vjetra u Pelješkom kanalu. U njihovim komentarima često se ponavlja teza da „vrijeme nosi napredak“ i da se razvoj ne može zaustaviti. Most je za njih simbol modernizacije, rasterećenja čekanja, brže dostupnosti bolnica, aerodroma i poslovnih prilika. Neki idu i korak dalje pa poručuju da bi, ako do mosta dođe, protivnici jednostavno mogli nastaviti koristiti trajekt, a prelazak preko mosta bi im „trebalo zabraniti“. U toj rečenici sadržana je i doza frustracije, dio otočana osjeća da se predugo čeka i da je vrijeme za iskorak.

Oni koji su za tunel

Drugu, znatno manju skupinu, čine zagovornici tunela. Oni ne odbacuju kopnenu povezanost, ali izražavaju rezervu prema utjecaju mosta na vizuru Pelješkog kanala te na okoliš. U njihovim komentarima spominju se sigurnost plovidbe na tom, najužem dijelu Pelješkog kanala, vjetar u kanalu, a s njim i svjetski windsurferi kojima je Viganj omiljena destinacije te visina konstrukcije potrebna da bi ispod nje prolazili brojni kruzeri. Tunel vide kao tehnički zahtjevnije, ali diskretnije rješenje, kompromis između povezanosti i očuvanja estetike kanala. Njihovi argumenti su manje emotivni, a više infrastrukturni i tehnički.

Protivnici mosta i tunela

Treću skupinu čine oni koji ne žele ni most ni tunel, već isključivo trajekt i otok kakvim ga je napravila majka priroda. Kod njih dominira identitetski argument „otok je otok.“ U tim se komentarima most doživljava kao simbol gubitka otočnosti, početak ubrzane betonizacije i dodatnog pritiska masovnog turizma. Spominje se strah od „euro-betona“, od sudbine drugih otoka koji su lakšom dostupnošću izgubili dio svog karaktera. Trajekt za ovu skupinu nije samo prijevozno sredstvo, već i filter vanjskog svijeta koji će narušiti podcijenjenu otočnu izolaciju. Nepovezanost s kopnom gledaju kao granicu koja ih čuva od užurbanog ritma života zbog kojeg, uostalom, i žive na otoku. Istina je da trajekt usporava, ali također i osigurava otočni tempo i način života.

Dio otočana je svjestan da je korčulanski most tek nesigurna mogućnost u ne tako bliskoj budućnosti pa poručuju da su kanalizacija, vodoopskrba i osnovna infrastruktura važnije teme od kapitalnih projekata. Ne svrstavaju se za ili protiv mosta, već upozoravaju da se razvoj mora graditi slojevito. Dio spominje i aerodrom kao puno bolju opciju od mosta.

Rasprava je, očekivano, emotivna, kao i sve drugo što otočani misle, govore i čine. Argument sigurnosti i zdravstvene hitnosti posebno snažno odjekuje i teško ga je ignorirati. S druge strane, identitetski strah od gubitka otočnosti jednako je stvaran. Most je za jedne jamstvo sigurnosti i napretka, a za druge potencijalni kraj posebnosti i svega onoga što ih čini otočanima. Tunel se nameće kao kompromis, ali zasad nema snagu polarizirati javnost kao most.

Ideja o mostu koji bi povezao Pelješki kanal spominje je još od 60-ih godina prošlog stoljeća. Razvojni plan „Južni Jadran“ predvidio je most od Kneža, preko otočića Vela Kneža pa to rta Sv. Ivan na Pelješcu ili podmorski tunel na istoj lokaciji. Od onda do danas, nema župana ni ministra koji nije spomenuo mogućnost izgradnje korčulanskog mosta, a most i tunel upisani su u PP Dubrovačko-neretvanske županije, Grada Korčule i Općine Orebić o čemu smo pisali OVDJE.

Ono što je iz komentara jasno jest da se ne raspravlja samo o prometnom rješenju, raspravlja se o smjeru razvoja otoka. Naravno da je na otoku pitanje kako što lakše i kraće prijeći kanal, ali kakav otok želimo za deset, dvadeset ili pedeset godina je također legitimno pitanje.

Naslovna foto: AI/Ilustracija