Zloglasni predator-zmija hara podmorjem, ribari uznemireni, struka smiruje: Bit će super brudeta!

„Što murina ugrize, nosi za sobon“, poznata je poslovica na otoku Korčuli i koga god pitate, od ribara do plivača, svatko će vam priznati da mu nije drago susresti zloglasnu „morsku zmiju“ za koju ribari s Korčule tvrde da ih se razmnožilo previše.

Muraena helena najčešća je vrsta murine na južnom Jadranu, može narasti do 1,5 metara duljine i doseći težinu veću od 10 kilograma što je čini jednom od najvećih grabežljivih riba. Koža joj je najčešće tamnosmeđa ili sivosmeđa, prošarana žućkastim, mramoriranim uzorkom koji joj služi kao kamuflaža među stijenama i algama.

Najaktivnija je noću kad izlazi iz skloništa u potragu za hranom. Zahvaljujući izduženom tijelu može se zavući u svaki kutak podmorja, što je čini jednim od najsposobnijih zasjednih predatora. Što se tiče hrane, murina je isključivo mesožder, najčešće jede ribe koje se kreću uz dno, rakove poput jastoga i hlapa te glavonošce, osobito hobotnice. Zbog snažnih čeljusti i zuba zakrivljenih unatrag, plijen gotovo nikada ne može pobjeći nakon ugriza, što objašnjava i spomenutu poslovicu.

Međutim, otočni ribari posljednjih dana sve češće upozoravaju na, kako tvrde, povećanu brojnost murina u podmorju. Smatraju da se populacija vidljivo širi te ističu kako odrasla murina zapravo nema prirodnog neprijatelja.

Što se događa ispod površine mora uvijek je najbolje upitati Vlada Onofrija, istaknutog hrvatskog biologa mora, znanstvenika iz Instituta za more i priobalje u Dubrovniku te vodećeg stručnjaka kad je morski ekosustav Jadrana u pitanju.

„To se događa periodično i ne treba se posebno zamarati. Dojam je sigurno točan, no priroda će to riješiti sama. Englezi, na primjer, vode dugu i točnu statistiku o pojavama i vrstama, a nije uzaludna ni ona biblijska o sedam sitih i sedam gladnih godina. S druge strane, mi ne pamtimo ni što je bilo jučer, a kamoli prije nekoliko godina. Hoću reći, toga je već bilo, normalna pojava, priroda to tako radi“, objasnio je u svom jedinstvenom stilu Onofri.

Murinu znanstvenik predobro poznaje, ali kao i svima koji od mora i uz more živi, ne voli je sresti. Kako se u nas kaže – ne voli je ni vidjeti, ni čuti!

„Sjećam se na Lokrumu 1950-ih, toliko se razmnožilo murina da bi došle uz sami kraj dok bi čistili ribu. Zubi su joj poput žileta, ne pitajte me kako znam! Inače jeguljke, latinski Anguilliformes, imaju otrovnu krv. Ako ih čistiš i friška krv ti dođe u dodir s kožom, osjetit ćeš najmanje da peče. Na sreću, radi se o termolabilnim otrovima koji se anuliraju kuhanjem i pečenjem“, objašnjava nam Onofri.

Inače, meso murine je bijelo, ukusno i masno, neki će reći da je prava poslastica. Najčešće se priprema na brudet, srednji dio veće murine može se isjeći na fete i peći na gradelama, a na nekim otocima se čak i suši na buri te priprema poput bakalara. Iako se smatra da odrasla murina nema prirodnog neprijatelja, Onofri tvrdi drugačije.

„Jednom sam vidio veliku murinu pregrizenu napola i to s južne strane Pelješca. Tako pregristi murinu može jedino morski pas modrulj, on kad je gladan ide uz dno i traži hranu, nema drugoga objašnjenja“, ozbiljno zaključuje Onofri.

Naslovna fotografija: Ema Pecotić, druge fotke: NP Telašćica, Wikipedija