KUMPANJIJA IZNUTRA Ne trpi pojedinca, iznad svakoga je zakon, najstroža pravila otoka poštuju se stoljećima

„Kumpanjija je nama u krvi od rođenja, još od malih nogu kumpanjija je ludilo, to te zatruje zauvijek“, ispričao nam je zaneseno mladi kapetan VU Kumpanjija Smokvica uoči najvažnijeg i najsvečanijeg godišnjeg nastupa.

Životnu priču kapetana smokviške kumpanije i dočasnika Hrvatske ratne mornarice Antonija Pecotića Barana ispričali smo OVDJE (LINK), a u nastavku donosimo važne i stroge propise te detalje priprema uoči blagdana Gospe Kandalore 2. veljače što je ujedno Dan Općine Smokvica i VU Kumpanjija Smokvica.

Ples od boja, povijest sačuvana u pokretu

Kumpanije otoka Korčule tradicionalne su viteški plesovi s oružjem koji potječu iz vremena mletačke vlasti, kada su otočna sela imala vlastite seoske straže zadužene za obranu zajednice. Izvorno su imale stvarnu vojnu i sigurnosnu ulogu s jasno uređenom hijerarhijom, zapovjednom strukturom i pravilima ponašanja, a s vremenom i gubitkom obrambene funkcije, razvile su se u snažan ritualni i kulturni fenomen koji je vitalan do dandanas. Gotovo svako staro otočno mjesto imalo  vlastitu kumpaniju s prepoznatljivim koreografskim i ceremonijalnim posebnostima, a ljubav prema kumpaniji nježno se, ali predano prenosi s koljena na koljeno generacijama pa danas s pravom možemo reći da je ples od boja jedan od najistaknutijih dijelova otočnog identiteta.

Kumpanjija ne trpi pojedinca

Baš je tako i u obitelji Pecotić Baran, Antonijev otac Anito bio je aktualni kapetan smokviške kumpanije nevjerojatnih 17 godina, a danas je aktivan u ulozi vojvode. Otprilike s 15 godina, mladići se regrutiraju u vrstu i započinju učiti koreografiju, ali ne samo to! Ono po čemu se VU Kumpanjija iz Smokvice ističe među drugima su iznimno stroga pravila i hijerarhija koja je, malo je reći, vojnička. 

„Počeo sam s 15 godina, a kako bi postao kumpanjijar, moraš položiti prisegu, ali i zadovoljiti brojne uvjete. Ne radi se o tome da moraš samo imat’ mota za plesat’, iako je i to preduvjet, postoji paket pravila ponašanja i cijeli niz zakona statutarno utemeljenih koje treba zadovoljiti, a pravila su stroga i vojnička. Kumpanija ne trpi individualce, kumpanija ne trpi pojedinca! Iznad svakoga postoji najmanje jedan zakon“, ozbiljno nam objašnjava kapetan Antonio.

Zanimljivo je to čuti iz usta jednog kapetana koji ima velike i važne ovlasti unutar smokviške kumpanjije, no pravila su jasna. Koliko god se neki kumpanjijar dokazao, koliko god bio plemenitiji od drugih, koliko god neki kapetan bio u mnogočemu bolji od drugih, sve što radi i govori mora biti u korist homogene vrste, u čast udruge. Ukoliko se takva pravila prekrše, kupmanjijar će odgovarati Časnom sudu, radnom tijelu udruge.

Sve ti se prati, svaki korak

Put od kumpanjijara do kapetana nije lak, a ako uzmemo u obzir stroge smokviške zakone, nažalost tek rijetki Smokvičani moći će za života doživjeti takvu čast da uopće budu kandidati. Čim postaneš kumpanjijar, tvoj lik i djelo je pod povećalom, prati se svaki tvoj korak, odaziv na probama, odaziv na nastupima, odaziv na razne inicijative i događaje koje VU Kumpanjija organizira i općenito tvoje ponašanje u društvu. Sve ti se prati, naglašava Antonio ozbiljno vidno naučen na vojničku stegu.

Posebno je zanimljiv način na koji se kapetan odabire. Osim Časnog suda, VU Kumpanjija ima i druga radna tijela. U prvom redu Zbor kapetana kojeg čine svi smokviški kapetani, a najstariji među njima ima čin vojvode. Zbor kapetana predlaže kandidate za izbor kapetana, a ti kandidati moraju zadovoljiti cijeli listu uvjeta. Moraju biti iznimno časne osobe, rado viđene i prihvaćene u društvu, aktivni članovi udruge, vrsni plesači s liderskim karakteristikama, moraju biti aktivni kumpanjijari najmanje deset godina, vrsni poznavalaci Statuta i primjeri drugima.

To je naša povijest, tako je to bilo

„Neka su se pravila blago modificirala tijekom duge povijesti kumpanije. Na primjer, u prošlosti je bilo dosta važno da je kapetan imućan, iz plemićke obitelji. Možda vam sad to zvuči kao nešto što nam nije na čast, ali radi se o okolnostima vremena i našoj povijesti koja je samo na takav način mogla opstat i od koje ne možemo i ne želimo bježati. Kapetan mora imati određeni autoritet među kumpanjijarima, mora okupiti vojsku, a ta vojska mora reagirati na njegov poziv. Također, kapetan mora pozvati cijelu kumpanjiju kod sebe doma i počastiti je, radi se o tzv, tratamentu kapetana što je jedna od dužnosti“, priča kapetan.

Kad ga je vojvoda obavijestio da će biti predložen za kapetana, priznaje da je očekivao kandidaturu, ali nije bio siguran da će baš njega odabrati. Druga dva kandidata su bila također izvrsna, priznaje Antonio, a na kraju konačnu odluku donosi Viteški red, odnosno svi muški članovi udruge.

 

Ostvarenje dječačkih snova, ali i teret odgovornosti

„Teško mi je opisati taj osjećaj kad sam bio izabran, to je  bilo ostvarenje svih mojih dječačkih snova! Tada mi je bio to najvažniji dan u mom životu! Istodobno sam shvatio da preuzimam i veliku odgovornost, najveću do tad!“, zaneseno nam otkriva Antonio.

A odgovornost kapetana je zaista ogromna, stoljetna, stroga i neumoljiva! Od kapetana sve započinje, odgovoran je za cijelu vrstu i sam bira svoj tim, svoju vojsku s kojom će izvesti godišnji nastup na Gospu Kandaloru. Kapetan odabire svirače, časnike, barjaktare, kućicara. Za sve je odgovoran kapetan!

Antonio kaže da odmah nakon godišnjeg nastupa kreću pripreme za sljedeći koje traju cijelu godinu, no tri mjeseca prije Gospe Kandalore, probe su još intenzivnije. Uhvatili smo ga taman nakon generalne probe pred ovogodišnji nastup, nervoza je na vrhuncu, no sve ide prema planu. Iza njega je 36 probi za glavni nastup, kroz uvježbavanja koristi nekad i videoprojekciju prošlogodišnjih nastupa kako bi vidjeli što mogu napraviti bolje. Zaista je nevjerojatan profesionalni pristup i predanost detaljima s kojima Smokvičani pripremaju najvažniji nastup u godini.

Ali, kapetane, što će vam 36 probi za ples koji je stoljećima isti?

„Kumpanija se sastoji od 14 punata, odnosno plesnih figura opisanih u Uobičajeniku smokviške kumpanije, a nastale su na temeljima stvarnih, povijesnih, vojnih formacija. Naravno da ne možeš smisliti neku svoju dodatnu koreografiju. Međutim, izvedba može biti organiziranija, poletnija, ljepša! Upravo je to čar kumpanije, svaka je ista, a niti jedna nije ista!“, uvjeren je Anotnio.

Ukratko, svaki kapetan ostavlja svoj potpis, a Antonijev se potpis itekako vidi. Osim što je profesionalni vojnik pa sve mora biti „po špagu“ i figure dotjeruje do najsitnijih detalja, ove godine na središnji trg ispred župne crkve Očišćenja Marijina nastupit će čak osam novih, mladih kumpanjijara i sedam djevojaka, balarina ili tancarica, što je samo po sebi golemi uspjeh za malo mjesto kao što je Smokvica.

Oko 70 izvođača? Sigurno se šalite? Jeste li ih dobro izbrojili?

Ipak, ono po čemu će se pamtiti ovogodišnji nastup jest broj sudionika. Nevjerojatno je, ali istinito, da će u odorama, sa sviračima, kopljonošama i Glavarevom stražom, odnosno redarom, izaći čak 38 kumpanjijara! Ako tome pridodamo Popivalotoviće, skupinu starijih muškaraca koji pjevaju neke stare bojne napjeve te  29 balarina s kojima će vitezi nakon kumpanije zaplesati smokviški tanac, dolazimo do brojke od veće 70 izvođača! To je zaista splet tradicije i ljubavi koji se rijetko viđa u tolikom broju, svi koordinirani kao jedan, bez greške!

„Svašta sam emotivno doživio u životu, od navijanja za Hajduka, baluna i utakmica, životnih borbi, ali ne postoji ništa važnije od godišnjeg nastupa! Nema riječi koja može opisati tu emociju, to uzbuđenje, s tim se rodiš, s tim umireš. Kumpanija je prevažna za kontinuitet Smokvice, za očuvanje našeg identiteta i svega što mi jesmo. Osim toga, svečanom izvedbom čuvamo sjećanje i zahvalnost na ljude koji su branili naše mjesto i naš otok. Tad nije bilo kamera ni mobitela, upravo je ples od boja ono što njihovu žrtvu čuva od zaborava. Svaki put kad dođeš na pijacu na glavni nastup, emocija te mora u potpunosti obuzeti, ali ako dogodine i svih narednih godina u nizu ne osjetiš isti intenzitet te iste emocije – onda to nije za tebe“, poručuje sugestivno.

Ratni brod HRM-a zatrubio je u čast mladom kapetanu!

Mladom kapetanu ovo je 16. Kandalora i treća u ulozi kapetana, a njegova je emocija u najmanju ruku ista, ako ne i veća. Iako, još uvijek se sjećamo kad je ratni brod HRM-a stigao u Brnu 2024. godine kako bi sirenama pozdravio prvi nastup svog dočasnika u ulozi kapetana. Trenutak za naježiti se, za pamćenje, na ponos Smokvice i cijelog otoka.

Gospa Kandalora, akcija od jutra do sljedećeg jutra

Na sam dan Gospe Kandalore, kapetana očekuje iznimno naporan i zahtjevan raspored, a uzbuđenje i euforija dosežu vrhunac.

„Kad sam se ženio probudio sam se po komodu i popio kavu u miru. Na Kandaloru nema toga, sve počinje odmah čim otvoriš oči i nema stajanja do sutradan“, objašnjava kroz smijeh.

Svečanost i važnost dana osjeća se u svakoj štradi, u svakome dvoru, u svakoj kući. U zraku se miješaju mirisi suprašanih košulja i nošnji s mirisima najboljih jela koja se tradicionalno pripremaju za smokvišku blagdansku trpezu. Majka kapetana priprema njegovu svečanu odoru, a kumpanjijari polažu vijence na mjesnom groblju. Nakon toga sudjeluju na svečnoj misi i procesiji, a ove će godine u odorama nositi kip nebeske zaštitnice. Nakon mise, kapetan će se obući u odoru i detaljno pričvrstiti sve ukrase, jer ne zaboravimo, kumpanija je ples od boja koji uključuje mačevanje, skokove i druge dinamične figure.

U međuvremenu će vrsta stići na Lučilo, najstariji smokviški trg, odakle će najstariji časnik povesti kumpanjiju u mimohod preko mjesta do rodne kuće kapetana gdje će ih primiti na tradicionalni tratamenat. Kad vojska stigne, kapetan odabire nekoliko časnika i predaje im zastavom da u mimohodu preko mjesta skupe i dovedu barjaktara. Prvi u vrsti je kapetan, a potom svi  kapetani u vrsti poredani po starosti, onda slijedi barjaktar pa vitezovi poredani najčešće po visini te na kraju kućicar, jedna od najvažnijih uloga.

Tanac sa suprugom

Tako formirani, na pijaci izvest će najvažniji godišnji nastup, a potom će s balarinama zaplesati tanac. Kumpanjijari su nekad tanac balali s majkama, sestrama ili rodicama, a samo oženjeni sa suprugama. Nisu tek tako mogli uzeti neku mladu curu za tanac, ako predhodno nisu obavjestili njene roditelje, znala su se pravila. Takvih društvenih pravila danas nema, ali u kumpanjiji se i dalje koriste. Antonio će tako ove godine prvi put zabalat sa svojom suprugom. Nakon nastupa, čestitat će jedni drugima na Maloj pijaci, a onda će svi koji se osjećaju pozvani u kapetana na druženje koje traje do ranih jutarnjih sati.

Titula koja dura cijeli život

Kapetan nema strogo određeno trajanje mandata, osim visokih standarda plesa i ponašanja koja mora ispuniti, a jednom kad postaneš kapetan, tu titulu nosiš do kraja života. Antonijev otac ima tu čast i sreću gledati sina u ulozi kapetana, nakon što je 17 godina svog života poklonio toj časnoj ulozi. Njegov se sin nada istom blagoslovu.

„Za desetak godina se vidim u Smokvici, nadam se da ću još igrati kumpaniju, ali ne u ulozi aktivnog kapetana. Nadam se, ako Bog da, da ću jednog dana i  sa svojom djecom, na Gospu Kandaloru, gledati raskošnu i brojnu kumpaniju koja će biti puno bolja nego što je moja“, poželio je Antonio.

Nadamo se, kapetane, da će ti se sve želje ispuniti tim redoslijedom, a za kraj citiramo predsjednika VU Kumpanjija Ivana Pecotića, nemamo što dodati – „Dođite u Smokvicu za Kandaloru, pogledajte kumpaniju, poć’ ćete doma zadovoljni!“. 

FOTO: VU Kumpanjija Smokvica, privatni album