Ivan Perić: Gluma nije posao, to je moj život u kojem mogu biti sve što god poželim

Ivan Perić nije glumac koji juri naslovnice, ali jest onaj koji ostavlja trag. Njegova priča podsjeća da uspjeh ne mora uvijek imati financijsku vrijednost – ponekad je dovoljan osmijeh publike, puna dvorana ili poruka da je netko, barem na trenutak, zaboravio na brige. A u svijetu koji sve češće zaboravlja emocije, takva gluma vrijedi više nego ikad.

U vremenu u kojem se uspjeh često mjeri isključivo novcem, postoje ljudi koji uporno biraju nešto drugo – smisao, strast i unutarnju radost. Glumac Ivan Perić jedan je od onih koji otvoreno priznaje da mu gluma nikada nije bila samo posao, nego način da bude živ, prisutan i istinski svoj. U razgovoru bez zadrške govori o počecima, prvoj profesionalnoj predstavi, odnosu publike prema emocijama, ali i o tome zašto je ponekad važnije nahraniti dušu nego bankovni račun.

„Shvatio sam da u glumi možeš biti sve“

Ivan se s glumom susreo vrlo rano, još u osnovnoj školi.
„Sve je krenulo u osnovnoj školi, kroz priredbe. Napravio sam dvije, tri predstave – u jednoj sam bio vatrogasac, u drugoj nogometaš. I tada sam shvatio da je gluma jedini posao u kojem možeš biti što god hoćeš“, prisjeća se.

Kao dijete želio je biti svašta – nogometaš, policajac – a gluma mu je dala prostor da sve te želje živi kroz različite uloge. „U glumi možeš ući u bilo koju ulogu i biti što god ti u tom trenutku paše“, dodaje.

Posebno mjesto u njegovoj glumačkoj priči zauzima prva profesionalna predstava u Kazalištu Marina Držića.
„To je bila Prikazanje muke Isusove, u režiji Ivana Lea Lema. Dogodilo se to baš u trenutku kad sam se spremao ići pisati Akademiju. Ta predstava mi je ostala možda i najdraža“, govori Ivan.

Razlog je i osobne prirode.
„Predstava je bila vjerski orijentirana, a ja se smatram vjernikom. Imao sam dvije, tri manje uloge, ali sam se tada osjećao najljepše. Tada sam shvatio da možeš glumiti, a ujedno i proživljavati ono što glumiš. To mi je bio jedan od najljepših trenutaka u mojoj glumačkoj karijeri.“

Nasmijati publiku danas je teže nego je rasplakati

Na pitanje što je danas teže – nasmijati ili rasplakati publiku – Ivan nema dilemu.
„Uvijek je teže nasmijati publiku. Humor svatko doživljava drugačije. Nije poanta nasmijati deset ljudi, a ostalih sto da ne razumije. Danas je jako teško nasmijati.“

S druge strane, emocije i suze lakše pronalaze put do publike.
„Tema za rasplakati ima jako puno. Svi smo postali nekako sentimentalni u zadnje vrijeme“, iskreno kaže.

Za razliku od mnogih koji moraju objašnjavati zašto se bave glumom unatoč financijskoj nesigurnosti, Ivan ima – kako kaže – „kontra problem“.
„Ljudi mene pokušavaju nagovoriti zašto se ja ne bavim glumom full time. Radim u svom restoranu kao konobar i ljudi mi znaju reći: ‘Koji đava ti ovdje radiš?’“, smije se.

Kad bi morao birati između sigurnog, dobro plaćenog posla bez strasti i glume koja hrani dušu, dileme nema.
„Sve se svodi na to – radi posao koji voliš. Novac je bitan, naravno, ali strast s kojom sam ja išao u kazalište ne može se usporediti ni s čim.“

To najbolje opisuje jednostavnim primjerom:
„Ako je proba bila u 10, ja sam bio tamo u 9. Svaki dan. Dolazio sam ranije jer sam uživao. Rad u restoranu je obiteljska stvar i sve je to u redu, ali nikad nisam išao na posao s tom srećom.“

Gluma koja vrijedi više od novca

Na pitanje što mu gluma danas daje kao čovjeku, Ivan odgovara bez razmišljanja.
„Prijatelj i ja snimamo neke glupe videe, čisto iz šale, bez ikakve zarade. I onda me sretne prijateljica i kaže mi da joj je baba umrla od smijeha gledajući moj video. I pita me kad ću opet nešto snimiti. Eto – to je to. To mi je divno.“

 Trenutno je najaktualniji projekt predstava Afitavanje i njeke druge stvari, koja je već nekoliko puta rasprodala kazalište do posljednjeg mjesta.
„Igrali smo je četiri puta i svaki put je kazalište bilo puno. Iako je na starom dubrovačkom, kontekst se jako lako hvata i predstava je strašno dobra komedija.“

Za Ivana je to jedan od najvećih projekata dosad.
„Imam glavnu ulogu Vlaha, sat i pol sam na sceni bez prestanka. To je nešto što bih stvarno preporučio svima.“

Predstava će se i dalje igrati u gradu, a planiraju se i gostovanja u Stonu i Metkoviću, jer je interes publike – kako kaže – iznimno velik.