IDENTITET KOJI ŽIVI Jedna riječ koja u Dubrovniku znači puno više nego što mislite 

Dubrovački govor kao dio identiteta: “To nije govor nona i djeda, to je govor koji i danas živimo”

Kako mladima približiti ljepotu hrvatskog jezika i zavičajnog govora, a da to ne zvuči kao još jedna školska obveza? To je pitanje s kojim se svakodnevno susreće nastavnica hrvatskog jezika u Turističkoj i ugostiteljskoj školi u Dubrovniku, Nikolina Kuraica, koja u suradnji s knjižnicama i kulturnim institucijama sudjeluje u brojnim radionicama posvećenima jeziku, zavičaju i baštini.

Kako sama kaže, zainteresirati nove generacije za jezik uvijek je izazov, ali ne i nemoguća misija. Ključ, prema njezinim riječima, nije u ispravljanju i opominjanju, nego u buđenju ponosa, osjećaja pripadnosti i svijesti da je dubrovački govor živi dio njihova identiteta.

Ponos kao polazišna točka

Nikolina Kuraica ističe da mladima uvijek najprije pokušava probuditi osjećaj ponosa. Naglašava kako bismo svi trebali biti ponosni na hrvatski jezik koji se, unatoč stoljećima bez vlastite države, uspio očuvati kroz povijest. No jednako je važno, dodaje, objasniti učenicima da dubrovački govor nije samo teorijski pojam iz jezikoslovlja.

U radu s učenicima osnovnih škola, osobito petih i šestih razreda, uvijek započinje jednostavnim pitanjem – zašto uopće govorimo o dubrovačkom govoru. Nakon njihovih odgovora, vodi ih prema zaključku da je to njihov zavičajni govor, prvi i najprirodniji govor koji usvajamo dok učimo prve riječi. Sve kasnije, kako objašnjava, dolazi kao nadogradnja – utjecaji medija, prijatelja, škole i društva.

Dubrovački govor kao kulturna baština

Osim što je zavičajni, dubrovački govor je, kako naglašava Kuraica, i važan dio kulturne baštine. Dubrovnik je grad koji se ponosi svojom tradicijom, običajima i kulturom, a upravo je govor jedan od njezinih neizostavnih dijelova, o kojem se, paradoksalno, često najmanje govori.

Posebno joj je važno učenicima naglasiti da dubrovački govor nije nešto čime se služe samo none, djedi ili stariji susjedi. Naprotiv, on je i danas živ među mladima, iako oni toga često nisu svjesni. Kroz primjere riječi i izraza koje koriste svakodnevno, a koje teško mogu zamijeniti standardnim hrvatskim jezikom, učenici shvaćaju da je dubrovački govor zapravo duboko utkán u njihovu svakodnevicu.

Bez ispravljanja i korenja – kroz interes i igru

Kuraica smatra da je pogrešan pristup onaj u kojem se djecu ispravlja i kori zbog “pogrešnih” riječi. Nije cilj reći djetetu da “nije trgovina nego butiga”, već ih kroz slobodne aktivnosti i područja koja su im zanimljiva prirodno približiti jeziku.

Ne mora postojati radionica koja se izravno zove “radionica dubrovačkog govora” da bi se tim govorom bavili. Dovoljno je, primjerice, organizirati radionicu spremanja šporkih makarula pred Svetog Vlaha ili penganja jaja pred Uskrs – sve ono što prati gradski kalendar i tradiciju može biti savršen okvir za očuvanje jezika.

Na pitanje gube li mladi dubrovački govor, Kuraica odgovara – i jedno i drugo. Smatra da se gubitak riječi s godinama ubrzao, ponajviše zbog brojnih utjecaja kojima su današnje generacije izložene. Dok je na govor ranijih generacija utjecala ulica, susjedi i poneki crtić na televiziji, danas mlade okružuju stalni vizualni i auditivni sadržaji – mobiteli, tableti, društvene mreže, YouTube i TikTok.

Unatoč tome, primjećuje da se dubrovački govor najviše očuvao u prostoru doma. Riječi vezane uz kuću, obitelj, hranu, odjeću i kućne predmete učenici najbolje poznaju, što pokazuje da su obitelj i dalje ključni čuvari jezika, ali i drugih tradicijskih vrijednosti.

Jedna riječ koja govori više od rečenice

Posebno zanimljiv dio razgovora odnosi se na bogatstvo dubrovačkog govora, gdje jedna riječ može nositi značenje cijele rečenice. Kuraica kao primjer navodi riječ “Kenova”. Iako bi se doslovno mogla prevesti kao “što ima novo”, učenici odmah shvaćaju da ta riječ znači mnogo više – kako si, gdje si bio, što radiš, što se događa u tvom životu.

Kako objašnjava, upravo takve riječi najbolje pokazuju snagu dijalekta – one nisu samo jezični izraz, nego i način komunikacije, bliskosti i odnosa među ljudima.

Za kraj, Nikolina Kuraica poručuje da se ljubav prema dubrovačkom govoru može razvijati kroz male, svakodnevne stvari. Savjetuje mladima da pišu bilješke, pjesme, poruke ili čak popis za butigu na dubrovačkom govoru.