RADIMO LI KRIVO? Slušajmo Japance: Učimo djecu da uče i odgajajmo ih bez ocjena u nižim razredima

Socijalna pedagoginja Ivana Klarić Ivančić: „Radne navike su temelj znanja, a ne obrnuto“

„Kao stručna suradnica koja već 15 godina radi u osnovnoj školi, ali i kao osoba koja svakodnevno radi s djecom, roditeljima i učiteljima, ovom pitanju želim pristupiti uravnoteženo, znanstveno utemeljeno i realno – bez idealiziranja, ali i bez straha od promjene“, ističe socijalna pedagoginja Ivana Klarić Ivančić.

Pitanje što je važnije – znanje ili radne navike jedno je od ključnih pitanja današnjeg obrazovanja, osobito kada se govori o prvim razredima osnovne škole.

Japan kao primjer: prvo odgoj, pa znanje

„Ono što pouzdano znamo jest da se u Japanu u prvim godinama školovanja naglasak ne stavlja na akademske kompetencije, nego na odgoj“, objašnjava Klarić Ivančić.

Prema njezinim riječima, tamo se sustavno razvijaju radne navike, samoregulacija, odgovornost i poštovanje zajednice.

Djeca su aktivno uključena u svakodnevni život škole:

„Sami čiste učionice, poslužuju ručak, brinu se o zajedničkom prostoru. Time uče da su dio zajednice i da imaju odgovornost prema njoj.“

Procjena napretka u takvom sustavu je:

„formativna, opisna i usmjerena na razvoj, a ne na rangiranje“.

Brojčane ocjene ne postoje, ali – kako naglašava:

„one ionako nisu središnji alat motivacije“.

Što znanost kaže o ocjenjivanju male djece?

Govoreći iz perspektive znanosti, Ivana Klarić Ivančić ističe da su odgovori vrlo jasni.

„Istraživanja iz razvojne psihologije i pedagogije iz 2018. godine pokazuju da brojčano ocjenjivanje ne povećava dugoročno znanje“, kaže ona.

Naprotiv: „Kod djece u dobi od 6 do 11 godina ocjene povećavaju anksioznost, potiču vanjsku motivaciju – djeca uče za ocjenu – i jačaju etiketiranje: on je štreber, on je loš učenik.“

Posebno naglašava razvojnu dimenziju. „Djeca u toj dobi ne uče apstraktno. Ona uče iskustveno, emocionalno i kroz odnos s autoritetom.“

Jedna od najsnažnijih poruka odnosi se na samu svrhu ocjene.

„Ocjena u drugom ili trećem razredu ne mjeri znanje“, tvrdi Klarić Ivančić.
„Ona mjeri zrelost djeteta, razinu podrške iz obitelji i sposobnost prilagodbe školskom sustavu.“

U tom kontekstu, pitanje znanja ili radnih navika dobiva sasvim novu težinu.

Radne navike su temelj znanja

„Ako se pitamo što je važnije – znanje ili radne navike – odgovor možda neće svima biti ugodan“, priznaje. „Dokazano je da su radne navike temelj znanja.“

Prema znanstvenim nalazima dugoročni školski i akademski uspjeh više korelira sa samodisciplinom, ustrajnošću i emocionalnom regulacijom nego s ranim kognitivnim sposobnostima.

Dodaje i važan podatak: „Upornost predviđa uspjeh bolje od IQ-a.“

Neuroznanost, kaže, to dodatno potvrđuje: „Izvršne funkcije mozga – pažnja, planiranje i samokontrola – intenzivno se razvijaju upravo u ranoj školskoj dobi.“

Kakvo dijete ima najbolju osnovu za uspjeh?

„Ako ispred sebe imamo dijete koje zna čekati, koje zna dovršiti zadatak, prihvatiti pogrešku i surađivati – znanje će doći, za to nema straha“, ističe.

S druge strane bez radnih navika znanje ostaje površno, kratkoročno i nestabilno.

Što bi donijelo ukidanje brojčanih ocjena?

Govoreći iz stručne prakse, Klarić Ivančić smatra da bi se bez brojčanih ocjena u nižim razredima definitivno smanjio stres i školska anksioznost.

Također, povećala bi se unutarnja motivacija za učenje, djeca bi se manje uspoređivala, a više bi se naglasak stavljao na razvoj vlastitim tempom.

Učitelji bi, smatra, imali više prostora za ono najvažnije, fokus na povratnu informaciju, a manje na administraciju.

Roditelji bi pak dobivali kvalitetnije informacije o djetetu – što zna, gdje je zapelo i kako mu možemo pomoći.

Ali ocjene nisu jedini problem

Važno upozorenje glasi: „Problem nije samo u ocjenama, nego u sustavu oko njih. Obrazovanje bez educiranih učitelja, manjih razreda, jasnih kriterija i podrške roditeljima ne može funkcionirati“, naglašava.

Dodaje i da škola bez ocjena može postati kaotična i neujednačena ako se ne promijeni kultura škole.

Japan, kaže, nije uspješan zato što nema ocjene nego zato što ima društveni konsenzus o odgoju, visoko poštovanje učitelja te jasne granice i očekivanja.

Hrvatska ima okvir, ali ne i uvjete

„U Hrvatskoj već postoji zakonska mogućnost opisnog praćenja i kurikularni okvir koji potiče formativno vrednovanje“, podsjeća.

No problem vidi u preopterećenosti sustava, pritisku roditelja na ocjene te nedostatku vremena i edukacije za učitelje. Unatoč tome zaključuje da potencijal postoji.

„Podržavam model bez brojčanih ocjena u prvim razredima, ali samo ako se paralelno sustavno razvijaju radne navike, odgovornost i samostalnost“, zaključuje Ivana Klarić Ivančić.

Njena završna poruka sažima cijelu temu: „Znanje bez radnih navika je krhko, a radne navike bez znanja su besmislene.“

Ako želimo djecu koja su stabilna, samopouzdana, odgovorna i empatična, vrijeme je da se prestajemo pitati koju ocjenu dijete ima i počnemo se pitati kako uči, kako se nosi s pogreškama i kako surađuje s drugima.

„Možda je to najvažnija lekcija koju možemo naučiti od Japana – ne kopiranjem, nego razumijevanjem.“