Izmira Brautović Mima: Najteže je nasmijati se na svoj račun, zaplakati je lakše

Ako pitate glumce, reći će vam da je komedija najteži žanr. Ako pitate publiku – reći će vam da im je komedije premalo. A kad se u istoj rečenici nađu smijeh i suze, odgovor više nije jednostavan. Upravo o toj tankoj liniji između smijeha i plača razgovarali smo s glumicom Izmirom Brautović Mimom, koja bez zadrške priznaje: publiku ne treba siliti ni na jedno.

Na pitanje je li danas teže izmamiti smijeh ili suze, Mima odgovara mirno, gotovo pedagoški – ništa nije teže, ako znaš što radiš.

Smijeh je, kaže, posao glumca. Ali suze imaju svoja pravila. „Mi ne smijemo plakat. Glumac ne smije plakat na sceni, nego mora navest publiku da plače. Nije poanta da ja plačem s vidljivim suzama, nego da plače gledatelj.“

Publika, dodaje, ne reagira na glumčevo plakanje samo po sebi. „Baš nas briga što glumac plače. Daj meni da ja plačem kao gledatelj.“ Iskrenost ide i korak dalje – Mima otvoreno priznaje da je osobno ne dira kad vidi kolege kako „liju suze“ na sceni. „Mene to ne dira. Kao da me siliš: evo ja plačem, morate i vi. Ne moram. Osim u situacijama koje me zaista dirnu“

Komedija kao lijek protiv svakodnevice

Komedija, s druge strane, danas ima gotovo terapijsku funkciju. „Čovjek hoće pogledat komediju. Nemoj me crnih misli, nemoj me ovih vijesti. Daj malo da se nasmijem“, kaže Mima, svjesna vremena u kojem živimo.

Publika joj to i jasno daje do znanja. „Često mi kažu: ‘Ajme, kada će ona komedija? Ja volim poći u teatar samo da se nasmijem.’“ Razlog je jednostavan – svakodnevno smo bombardirani crnilom, lošim vijestima, informacijama koje iscrpljuju. „Stalno crnilo. Ili žutilo. Prepuni su svega i onda točno znaju što im fali – smijeh.“

Jedna od zanimljivijih Miminih opservacija tiče se reakcija publike kad se u predstavama prepoznaju. „Kad se publika privatno prepozna u situaciji, osjeti se nelagoda. Neće se svak nasmijat na svoj račun.“

Lakše je, primjećuje, reagirati na tuđu bol ili tuđi problem – bilo suzama, ironijom ili satiričnim smijehom. „Na tuđi račun je lako. Na svoj je jako teško.“

Ona sama nema taj problem. „Ja se često zafrkavam na svoj račun, kao i moji sinovi. Kad se nešto dogodi, ublažiš stvar, nasmiješ se i ideš dalje.“ Smijeh, po njoj, nije bijeg, nego alat za preživljavanje.

Suze od ljepote i smijeh kao terapija

Kad je riječ o suzama, Mima priznaje da je danas rasplaču i najmanje stvari. „Ja sam već u godinama kad me i crtić rasplače“, kaže kroz smijeh, ali odmah pojašnjava – najčešće su to suze od ljepote.

Posebno ističe rad s djecom. „Kad vidiš tu količinu ljubavi, davanja, dijeljenja… kako ti neće doći suza od ljepote?“ Za nju su smijeh i suze nerazdvojni – oba su iskrena odgovor na emociju.

Na pitanje traži li publika danas „lakše“ emocije, Mima je jasna: „Traže smijeha.“ Ne zato što ne mogu podnijeti dubinu, nego zato što su već preopterećeni. „Dosta im je svega što čitaju po mobitelima. Dosta je crnila. Sad nam daj malo smijeha.“

Smijeh je, po njezinim riječima, najzdraviji ispušni ventil. „To je apsolutno zdravlje, izbacivanje. Kao što kažu da je i psovka terapija – dobro se ispsovat.“

Između suze i smijeha – biramo život

Razgovor s Izmirom Brautović Mimom pokazuje da pitanje nije je li teže izmamiti suzu ili osmijeh. Pitanje je – jesi li iskren. Publika danas ne traži patetiku, ni forsirane emocije. Traži istinu, prepoznavanje, olakšanje.

A ako između plača i smijeha mora birati – barem na trenutak – čini se da će uvijek izabrati smijeh. Jer, kako Mima jasno poručuje, „lakše je uz smijeh sve proći“.