Lapadsko igralište 24 sata mjesto boli, snage i humanosti, tijelo kaže dosta, a glava gura dalje

Dok je Dubrovnik tijekom subote navečer polako gasio svjetla i povlačio se u san, Lapadsko igralište živjelo je nekim drugim ritmom. Tijekom subote od 11 sati ujutro, noći i idućeg dana do 11 sati pristizali su ljudi – neki samo na jedan krug, neki na deset, neki da podrže, a neki, poput članova HYBRIDteama Dubrovnik, da ostanu do samog kraja. Cilj ove 24-satne sportsko-humanitarne akcije bio je prikupljanje sredstava za udrugu djece s teškoćama u razvoju „Dva skalina“, a rezultat je nadmašio sva očekivanja – 6.400 prijeđenih kilometara u 24 sata.

Kako se utrka približavala kraju, dojmovi su se tek počeli slagati. Denis Dilberović iz HYBRIDteama Dubrovnik otvoreno priznaje da je ovaj izazov bio i fizička i mentalna utrka. U početku je, kaže, tijelo još nekako slušalo, ali kako su sati odmicali, glavnu riječ preuzela je – glava.

Bolovi su postajali sve jači. Mišići su boljeli do te mjere da je imao osjećaj kao da ga hvata vrućica – u jednom trenutku hladno, u drugom vruće. Tijelo je slalo jasne signale da bi najradije stalo, ali glava je bila ta koja je gurala naprijed, korak po korak, krug po krug.

Znali smo za koga trčimo

Iako svaki član nosi vlastite razloge zašto ulazi u ovakav ekstrem, Denis naglašava da je presudila snaga tima, osjećaj zajedništva i ponosa. U trenutku kad su postali svjesni kome su kilometri namijenjeni i zašto se akcija organizira, pojavila se dodatna energija.

Djeca iz udruge „Dva skalina“ postala su nevidljiva, ali snažna motivacija. Uz njih, tu su bili i svi ljudi koji su dolazili na igralište – hodali, trčali, bodrili. Upravo zbog njih, kaže Denis, osjećali su obavezu da ne odustanu.

Negdje nakon stotinjak kilometara utrka je za njega postala čista mentalna borba. Tijelo je boljelo u svakom dijelu, a um je funkcionirao na autopilotu. Opisuje trenutke u kojima se osjećao poput zombija – bez jasnih misli, bez osjećaja vremena, s jednom jedinom željom: ići naprijed i dočekati kraj.

Kriza oko 20. sata

Najveći udar došao je s neispavanošću. Oko 20. sata stigla je ozbiljna kriza, no upravo tada se dogodio preokret. Kako su se ljudi ponovno počeli okupljati oko staze, energija se promijenila. Pogledi, riječi podrške i prisutnost drugih dali su mu onu zadnju snagu potrebnu za završetak.

Dan nakon utrke bio je, bez uljepšavanja – katastrofalan. Hodanje je bilo jedva moguće, a neki su spavali i po 17 do 18 sati u komadu. No već sljedeći dan stanje se stabiliziralo. Ostali su tek lagani bolovi u mišićima, ništa ozbiljno, ali iskustvo je ostalo duboko urezano.

Najveće iznenađenje za Denisa bila je spoznaja koliko je mentalna snaga važna. Glava, kaže, doslovno gura tijelo naprijed i onda kad misliš da više nemaš što dati. Upravo tu granicu su, zajedno kao tim, neprestano pomicali.

Odustajanje nije postojalo

Iako su krize bile stalne, odustajanje nikad nije bilo opcija. Uspoređuje to s maratonom – samo što su oni prošli više „zidova“. Svaki put kad bi prešli jedan, otvorio bi se prostor za sljedeći korak.

Patnja je, priznaje, lakša u grupi nego sam. Bilo je trenutaka šutnje, nervoze i kratkih odgovora. Ponekad jednostavno nije imao snage ni razgovarati – fokus je bio samo na stazi i kretanju naprijed.

Motor tima, kaže, nisu bili pojedinci, nego svi zajedno. Pogled na prijatelje koji se jednako bore, a ne odustaju, davao je dodatnu snagu.

Svatko je imao svoj tempo, ali su se neprestano susretali na stazi. Kratka pitanja „Kako si?“ bila su dovoljna prije nego što bi svatko nastavio dalje u svom ritmu.

Žene u štiklama radile krugove

Noćni sati donijeli su posebno iznenađenje. Denis priznaje da ih je šokiralo koliko je ljudi dolazilo u jedan ili dva ujutro. Neki su dolazili sređeni, ravno izvana, samo da naprave nekoliko krugova. Posebno su im u pamćenju ostale žene u štiklama koje su hodale stazom – prizor koji je umor pretvarao u osmijeh.

Iako su poznati po ekstremnim izazovima, 24 sata kretanja teško je u potpunosti isplanirati. Postojali su tek mini-planovi. Denis i Franko Đugum planirali su trčati prvih pet do šest sati u komadu, kasnije su kombinirali trčanje i hodanje, a s vremenom su se prilagođavali trenutnoj snazi.

Ljudi nisu prestajali dolaziti

Ono što ih je posebno dirnulo bio je interes građana. Očekivali su da će nakon mraka igralište ostati prazno, no dogodilo se suprotno – ljudi su stalno dolazili. Odaziv je bio daleko veći nego što su ikada mogli zamisliti.

U trenutku kad je utrka završila, emocije su se sudarile. Ponos, sreća, zadovoljstvo, bol i radost – sve u isto vrijeme. Iznad svega, osjećaj da su napravili nešto dobro, nešto važno, za djecu kojima je pomoć zaista potrebna.

Roboti ili ljudi?

Iako ih mnogi doživljavaju kao robote zbog discipline i izdržljivosti, Denis naglašava da su svi oni ljudi od krvi i mesa. Teški trenuci su neizbježni, ali glava i svijest o dobrom djelu guraju naprijed.

Denis poručuje svima koji misle da nisu sposobni za ovakve ili slične izazove da je najvažnije napraviti prvi korak. Ljudsko tijelo može puno više nego što mislimo – potrebno je samo imati volje.

Nada se da je ova akcija tek početak nečeg većeg. Ovaj dan, kaže, sigurno će se ponovno organizirati, a možda s vremenom preraste u još veći događaj – o čemu će odlučiti zajedno s ekipom iz HYBRIDteama Dubrovnik.

Ljudi bez kojih ovo ne bi bilo moguće

U HYBRIDteamu Dubrovnik sudjelovali su Denis Dilberović, Mirnes Đugum, Franko Đugum, Davorin Krešić, Jasmin Husejnović, Antonio Bačić i najslađi član tima – Nevio Krešić. Posebno mjesto u cijeloj priči imaju Tanja Nočilo i Maris Gavranić, koje su svih 24 sata bile uz tim, pomagale, dežurale i prošle svaki trenutak zajedno s njima.

Denis na kraju upućuje zahvalu svim prijateljima iz HYBRIDteama Dubrovnik, Tanji i Maris, svim volonterima, kao i udruzi Tata je tata, Atletskom klubu Dubrovnik, Dumotionu, te – prije svega – svim građanima koji su sudjelovali u ovoj lijepoj sportskoj i humanitarnoj priči.

Lapadsko igralište tih je 24 sata bilo puno više od sportske staze. Bilo je mjesto gdje su se susreli bol i nada, umor i snaga, pojedinci i zajednica. 6.400 kilometara dokaz su da Dubrovnik, kada treba, zna hodati i trčati – srcem.