Kolenda nije bila samo čestitka: kako se nekad “prozivalo gospođe kao koze” kroz pjesmu

Kolenda kakvu danas poznajemo tek je mali dio puno bogatije tradicije koja se na ovim prostorima stvarala stoljećima. Kako objašnjava vodičica Vesna Barišić, kolenda vuče korijene još iz rimskog razdoblja, a u sebi nosi i snažne elemente staroslavenskih i poganskih vjerovanja. Današnja kolenda zapravo je mješavina svih tih utjecaja koji su se kroz vrijeme ispreplitali i oblikovali običaj kakav poznajemo danas.

Nekada se kolendavalo znatno više i znatno dulje nego danas. Kolenda nije bila vezana isključivo uz Badnju večer ili Novu godinu. Pjevalo se u raznim prigodama i za razne sreće, a posebno intenzivno tijekom prosinca. Kolendavanje je započinjalo već od Svete Kate, a završavalo na blagdan Sveta tri kralja. Bio je to dug period ophoda, veselja i druženja koji je ispunjavao cijeli grad.

Kolenda je bila oblik pučkog veselja, ali i snažan društveni ritual s jasno postavljenim pravilima. Nije se pjevalo nasumično niti svakome. Postojala je društvena hijerarhija i svijest o tome komu se kolenda upućuje. Ipak, upravo je kolenda omogućavala da oni koji su imali manje barem jednom godišnje dođu pred kuće imućnijih, zapjevaju i budu darivani.

Darivanje kolendara bilo je sastavni dio običaja. Najčešće se darivalo u naturi, suhim voćem, mjendulima i orasima, a u bogatijim kućama i novcem. Zanimljiv je detalj da se novac znao zamotati u papir, zapaliti i baciti kroz prozor kako bi kolendari vidjeli gdje je pao, jer javne rasvjete nije bilo.

Posebna vrijednost bila je improvizacija. Stihovi se nisu učili unaprijed, nego su se smišljali na licu mjesta i prilagođavali domaćinu. U njima je često bilo zadirkivanja i ruganja, no domaćin je morao prihvatiti šalu i počastiti pjevače jer se takav dolazak nije odbijao.

U novije vrijeme sačuvana su i sjećanja na zadirkivačke stihove koji su se pjevali ako domaćica ne bi otvorila vrata ili darivala kolendare. Tada bi se kroz pjesmu znalo i blago „prozvati“, primjerice stihom: „Ispred kuće raste loza, a u kući gospođa koza.“ Takvi su stihovi dio folklorne igre i improvizacije, više šala nego uvreda.

Danas se taj običaj uglavnom svodi na organizirane nastupe, a iz svakodnevice je gotovo nestao. Ipak, postoje primjeri koji pokazuju da može živjeti i dalje. Među njima je i inicijativa sestara Paole i Sanje Dražić, koje s djecom rade na očuvanju dubrovačke kolende.

Kolenda se, kakvu nekad poznajemo možda promijenila, ali nije nestala. Dok god postoji potreba za dobrom riječi, pjesmom i zajedništvom, ima svoje mjesto i danas. Taj duh i danas oživi u Gradu, osobito na Badnje jutro, kada pjesma tradicionalno ispuni Stradun.