Kad blagdansko veselje nije isto za sve: ljudi prirodno imaju urođena dva straha…

Blagdansko vrijeme često povezujemo s radošću, okupljanjima i slavljem. Gradovi sjaje u lampicama, ulice su pune ljudi, a prosinac nosi onu posebnu dozu euforije. No, dok je za neke zvuk pucanja petardi dio „slavlja“, za mnoge druge on izaziva nemir, strah i snažnu tjelesnu reakciju na koju ne mogu utjecati.

Upravo to blagdansko veselje koje ne izaziva kod svih radost, objašnjava psihologinja Vesna Staničić Raguž. Zašto jaki i iznenadni zvukovi kod ljudi, ali i životinja izazivaju burne reakcije.

 „Važno je znati da se svi mi rađamo zapravo s dva osnovna straha – strahom od jakog zvuka i strahom od gubitka podloge“, objašnjava Vesna Staničić Raguž.
„Ako znamo da smo već rođeni sa strahom od jakog zvuka, onda je lako pretpostaviti da ćemo u situacijama kada se taj zvuk pojavi reagirati upravo strahom.“

Drugim riječima, reakcija na petardu nije znak razmaženosti, pretjerane osjetljivosti ili slabosti – ona je prirodna.
„Strah na jaki zvuk nešto je prirodno i ljudima i životinjama. To je obrambena reakcija organizma na podražaj iz okoline“, ističe.

Tijelo ne razlikuje slavlje od opasnosti

Iako racionalno znamo da zvuk dolazi „s ulice“ i da nije riječ o stvarnoj opasnosti, naše tijelo tu informaciju ne obrađuje na isti način.

„Naše tijelo reagira na samu vrstu podražaja. Ako se radi o zvuku visokog intenziteta i frekvencije, reagiramo bez obzira na to što taj zvuk proizvodi“, objašnjava psihologinja.
„Sklanjamo se, pokrivamo, zauzimamo obrambeni položaj – baš kao da smo u opasnosti.“ Zbog toga tijelo često ne pravi razliku između „buke slavlja“ i „buke prijetnje“.

 Posebno naglašava kako ne reagiraju svi jednako.
„Postoje individualne razlike. Što je osoba osjetljivijeg senzoričkog sustava, reakcija će biti burnija – čak i na podražaje manjeg intenziteta.“

U tu skupinu spadaju osobe s invaliditetom, osobe s pojačanom anksioznošću, ali i oni koji imaju iskustvo traume.
„Vidimo kako životinje vrlo burno reagiraju na pucanje petardi, ali jednako tako i osobe s pojačanim senzoričkim sustavom. To su reakcije koje ne možemo ignorirati.“

Može li se čovjek naviknuti na petarde?

Na pitanje može li česta izloženost takvim zvukovima dovesti do privikavanja, odgovor je jasan. „Teško. Prije može doći do oštećenja slušnih organa nego do privikavanja“, kaže Vesna Staničić Raguž.

Podsjeća i na iskustva ljudi koji su proživjeli ratna razaranja. „Nakon izloženosti eksplozijama i granatama dolazilo je do vrlo burnih reakcija na bilo kakav pojačani zvuk. To je često prisutno kod osoba s posttraumatskim stresnim poremećajem ili pojačanom anksioznošću.“

Svjesnost da se petarde mogu dogoditi može donekle pomoći, ali nije rješenje za sve. „Svijest o tome da se takvi zvukovi mogu pojaviti može pomoći organizmu da mirnije reagira, ali je teško stalno biti u stanju iščekivanja“, objašnjava.

Posebno je izazovno osobama s invaliditetom i pojačanim senzoričkim sustavom.
„Njih je jako teško pripremiti na način da im objasnimo da je moguće da se to dogodi“, naglašava.

Zato rješenje, kaže, ne leži u navikavanju ljudi na stres. „Puno je jednostavnije svima posvijestiti nepotrebnost pucanja petardi i korištenja ovakvog načina pokazivanja veselja.“

Blagdani bi trebali biti vrijeme radosti, zajedništva i sigurnosti. No za mnoge osobe, djecu, starije, osobe s invaliditetom i vlasnike kućnih ljubimaca, petarde i pirotehnika nisu dio radosti, već izvor straha i stresa.

Razdvajanje veselja od pucanja, kako ističe psihologinja, važan je korak prema empatičnijem društvu – onom koje slavi, ali ne na račun tuđeg straha.

Moram priznati da i sama osjećam nelagodu kada krenu prvi pucnjevi petardi. Iako znam da nije riječ o stvarnoj opasnosti, tijelo reagira prije mene. Upravo zato mi je ovaj razgovor bio važan podsjetnik – da taj strah nije slabost, nego prirodna reakcija. Možda ne možemo kontrolirati svaki zvuk oko sebe, ali možemo birati kako ćemo slaviti. I možda su upravo ti tiši, mirniji blagdani – oni s više razumijevanja – ono što nam svima najviše treba.