Andrea Vukoja Prce: Prve sam radove bacila u smeće, na tečaju sam naučila – ništa

Dubrovačka umjetnica Andrea Vukoja Prce već je godinama prepoznatljivo ime lokalne likovne scene – kako po svojim razigranim šalicama i keramičkim predmetima posutim točkicama, tako i po slikama koje hvataju duh grada i njegovu arhitekturu. No iza svakog rada, bez obzira radi li se o šalici, tanjuriću, zdjelici ili slici, krije se dug proces, mir, tišina, pokoja nesavršenost i – kako sama kaže – „kreativni nered“.

Počeci koji nisu završili na policama

Prisjećajući se svojih početaka, Andrea otvoreno priznaje da je prve radove uglavnom maknula iz vidokruga.
„Kad sam krenula s keramikom, moglo bi se reći da sam bila samouka“, priča. „Išla sam par mjeseci na tečaj keramike, ali ne mogu reći da sam tu nešto puno naučila. Sve te prve predmete i šalice nedavno sam pobacala u smeće.“
Objašnjava kako je, tek kad je ispraksirala ruku i naučila vještinu, shvatila koliko početnički radovi odskaču od današnjih. „Kad pogledam te stare stvari, radije bih ih spremila u neku policu samo za prisjeticu, ali većina je završila u smeću“, smije se.

U procesu oblikovanja predmeta najvažnije joj je kako nešto leži u ruci.
„Najviše razmišljam o tome kako ta šalica leži u ruci“, govori. „Udubljena sam u to. Ali kad se sve privede kraju, počnem razmišljati i o tome tko će to doma imati, tko će iz toga piti kavu.“
Zanimljivo je da se teško odvaja samo od slika – keramika je druga priča. „Kod keramike se ne odvajam teško. Uvijek mogu napraviti nešto slično. Neće biti identično, ali mogu.“

Pokušamo li njezine radove zamisliti kao osobe, Andrea se nasmije. „Vjerojatno bi rekli: kakav je ovo kreativni nered“, dodaje iskreno.

Meditacija, kaos i nesavršenosti

Radi u specifičnoj mješavini mira i zbrke.
„Bude tu svega – i meditacije i terapijskog učinka, ali i kaosa“, kaže. „Keramika može puknuti u procesu, i onda od cijelog tog zen trenutka nastane kaos. Ali kad vidiš gotov predmet, bude jako lijepo.“

Nesavršenosti su joj važne i često namjerne. „Ručni rad je ručni rad. Te ‘greškice’ daju život predmetima. Često ih namjerno ostavim.“

Njen prepoznatljiv stil ostao je vjeran bojama i točkicama od samih početaka. „Bez obzira na trendove, uvijek se vraćam tim šarenim bojama i točkicama“, kaže. Upravo po tome mnogi već izdaleka prepoznaju njezine radove.

Dubrovnik joj je stalna inspiracija – u slikarstvu ponajviše.
„Naš grad je toliko lijep da gdje god se okreneš vidiš inspiraciju“, kaže. „Možda pogotovo zato što sam najviše slikala kad sam studirala u Splitu pa ti fali kuća, dom.“
U keramici se također povremeno provuče gradski motiv poput Svetog Vlaha.

Sve je proces – pa čak i tišina

Kad bi svoj rad opisala jednom riječju, izabrala bi – proces. „To je veliki proces, puno sati rada, truda, ljubavi, pa nekada i živaca i kaosa“, objašnjava.

Čak ni glazba ne dominira njezinim radnim prostorom. „Mislim da bi soundtrack mojih radova bila – tišina“, priznaje. „Volim razbistriti misli.“

I kao svatko tko stvara, ima dane u kojima ništa ne ide kako treba.
„Ljudi bi rekli da je takav svaki dan“, šali se. „Ali sve se da ispraviti. Uzimam pauzu, nastavim i završim dan kako Bog zapovijeda.“

Planiranje nije njezina jača strana; više vjeruje trenutku i procesu. „Pogotovo kod suradnji volim imati malo otvorene ruke. Uglavnom se prepustim.“

Što želi da ljudi osjete?

Na pitanje što želi da ljudi osjete kad uzmu njezin rad u ruke, odgovara vrlo emotivno:
„Voljela bih da osjete vrijeme i ljubav. Lijepo je kupiti šalicu u butigi, ali ovo je ručni rad – i jako puno pažnje ide u jednu jedinu šalicu.“

Kad pogleda gotove radove, najviše vidi ljude koji će ih koristiti.
„Tijekom izrade vidim sebe. Ali kad vidim gotovu šalicu, vidim osobu koja ujutro sjedne i popije kavu iz nje – u miru ili u kaosu, svejedno.“

Radionice – mjesto gdje svi mogu stvarati

Andrea već godinama održava popularne radionice slikanja i keramike.
„Radim ih redovno, skoro svaki vikend“, kaže. „Krenula sam sa slikanjem uz vino, pa kasnije i keramika uz vino. Jako nam bude zabavno.“
Talent nije potreban. „Apsolutno nikakav talent ne treba. Radionice su zabavne, nešto ćete naučiti, opustiti se uz čašu vina i napraviti svoj predmet. Ja sam tu da pomognem.“

Andrea Vukoja Prce svojom umjetnošću spaja meditativnost i kaos, tišinu i boju, proces i nesavršenost. Njezine šalice i slike nisu samo predmeti, nego mali rituali – trenuci mira, rad i ljubav pretočeni u oblik. Dubrovnik joj je inspiracija, ljudi su joj motivacija, a proces je nit koja povezuje sve što radi.
U svijetu koji često traži brzo i savršeno, Andrea podsjeća da se ljepota nalazi u vremenu, pažnji i rukama koje stvaraju.