PREVIŠE EKRANA Komunikacija je temelj svega: zašto je važno potražiti logopeda na vrijeme

U Hrvatskoj se već godinama govori kako nedostaje logopeda, liste čekanja su duge, a roditelji nerijetko lutaju između zabrinutosti i nade da će „dijete samo progovoriti kad bude spremno“.
Upravo zato u emisiji Šareni svijet razgovarali smo s logopedinjom Mišelom Grkeš, koja svakodnevno radi s djecom i odraslima, procjenjuje, savjetuje i prati njihov govorno-jezični razvoj.

U otvorenom razgovoru progovorila je o manjku logopeda, sve češćim teškoćama u razvoju govora, utjecaju ekrana, ulozi roditelja i tome zašto – kad sumnja postoji – nikad nije prerano potražiti stručnu pomoć.

„Potrebe su ogromne, logopeda je premalo“

Da je manjak logopeda stvaran problem, Mišela potvrđuje bez zadrške.

„Nažalost, to je točno. Logopedi su dosta centralizirani, velik broj djeluje na području Zagreba, a i tamo su liste čekanja jako duge – i u sustavu i kod privatnika. Što se više udaljavamo od Zagreba, situacija je još izraženija.“

Ni Dubrovnik nije iznimka.

„U Dubrovniku nas je sada više nego prije, ali potrebe su i dalje prevelike. Terapije su dugotrajne, dijete se u pravilu dugo zadržava u procesu i zato se nova mjesta rijetko otvaraju. Jednostavno je nemoguće sve pokriti dok se još više logopeda ne počne zapošljavati u različitim sustavima.“

Mišela iz iskustva izdvaja dva perioda u kojima roditelji najčešće potraže logopeda:

„Jako puno njih javlja se kad su djeca predškolci, oko šeste godine, kad roditelji primijete da nešto nije u potpunosti u redu ili uspoređuju svoje dijete s vršnjacima. Često dobiju preporuku iz vrtića ili od doktora pri upisu u školu.“

Drugi val dolazaka događa se između druge i treće godine života:

„To vidim kao pozitivnu promjenu. Prije se nije toliko obraćala pozornost na to je li dijete kasnije ili ranije progovorilo. Danas su roditelji osvješteniji i žele se ranije posavjetovati – lakše im je kad netko procijeni situaciju, nego da dugo čekaju.“

Normalno je da nisu svi isti – ali norme postoje

Roditelji vrlo često uspoređuju braću i sestre – tko je ranije prohodao, tko je brže progovorio. Mišela kaže da je važno zadržati mjeru:

„Nije dobro uspoređivati sve, svako je dijete drugačije. Ali postoje norme koje bismo trebali otprilike pratiti. Ne govorimo o manjim odstupanjima, nego o situacijama kada dijete značajno odstupa od vršnjaka. Tada je dobro da to procijeni stručnjak.“

Razlika treba biti jasna: „Treba znati razliku između blažih odstupanja u razvoju i onoga što je klinički značajno. To je posao za logopeda.“

Najčešći problemi: artikulacija, kašnjenje u govoru i porast jezičnih teškoća

Na pitanje koji su danas najčešći razlozi dolaska logopedu, Mišela navodi:

„Najčešće se susrećemo s artikulacijskim teškoćama. U zadnje vrijeme sve je više djece koja kasnije progovaraju.“

No tu popis ne staje.

„Vrlo su izražene i jezične teškoće – slabije razumijevanje, siromašan vokabular, gramatičke pogreške u rečenicama, oskudno izražavanje. Nažalost, u porastu su i složenije teškoće poput poremećaja iz spektra autizma.“

Iako bi, kaže, voljela reći da nikad nije kasno, Mišela otvoreno objašnjava zašto je ranije bolje:

„Mozak se najintenzivnije razvija u prvih šest godina života, posebno u prve tri, kad se usvajaju osnove materinjeg jezika. Što prije potražimo pomoć, to bolje. Što vrijeme prolazi, korekcija je teža, a dijete često postaje i frustrirano, pa se mogu javiti i dodatni problemi.“

Dječaci vs. djevojčice: tko češće dolazi logopedu?

Razlike među spolovima postoje, potvrđuje Mišela: „Kod većine poremećaja s kojima se bave logopedi dječaci prednjače. Često su omjeri čak i dva prema jedan. Djevojčice općenito jezično znaju biti malo bolje, brže im sazrijevaju centri za jezik u mozgu, pa se neke njihove teškoće teže uoče.“

U praksi to znači: „U logopedskoj terapiji najčešće imam više dječaka nego djevojčica. Nisu to dramatične razlike, ali jesu vidljive.“

Jedna od najčešćih tema među roditeljima je – kasnije progovaranje i ekrani.

„Danas imamo puno veći postotak djece koja kasnije progovaraju. Prve riječi idealno se pojave oko 12 mjeseci, ali mogu i između 10 i 14. Veliko kašnjenje je sve što je iznad toga.“

Uzroci su brojni, ali ekrani igraju važnu ulogu: „Jedan od razloga je svakako utjecaj ekrana, ali i smanjena razina jezičnog poticanja. Roditelji i sami puno vremena provode pred ekranima, manje se boravi vani, manje je socijalne interakcije.“

Zašto su ekrani problematični?

„Ekran nije dvosmjerna komunikacija. Djetetu, posebno u ranoj dobi, treba netko tko će odgovarati na njegove potrebe i komunikacijske pokušaje. Brze slike, zvukovi, podražaji – sve to negativno utječe na pažnju i kasnije na jezično-govorni razvoj.“

Roditelje upozorava i na „engleski s YouTubea“:

„Djeca jako brzo upijaju engleski s ekrana, to im je zabavno, melodiozno. Problem nastaje kad se na engleskom bolje izražavaju nego na hrvatskom. Dijete prvo mora imati dobru osnovu materinjeg jezika. Takvo usvajanje stranog jezika često više smeta nego koristi.“

Kada je pravo vrijeme za logopeda? „Što prije – to bolje“

Roditelji često pitaju: Kad je trenutak za logopeda? Odgovor ovisi o tome što primjećuju.

„Ako vidimo odstupanja u socijalnoj komunikaciji – primjerice između prve i druge godine – treba pogledati uspostavlja li dijete kontakt očima, odaziva li se na ime, uživa li u interakciji, dijeli li pažnju s odraslima. Ako tu nešto ne štima, nije prerano javiti se logopedu.“

Za artikulacijske teškoće mnogi čekaju predškolsku dob, ali Mišela savjetuje raniji dolazak: „U praksi mi se pokazalo puno bolje da dijete krene ranije. Terapija kraće traje, dijete brže usvoji ispravan obrazac, a manje je vremena imalo da učvrsti krivu naviku.“

Sažima jasno: „Nema jednostavnog odgovora, ali jedan univerzalni ipak postoji – što prije, to bolje.“

Što roditelji mogu učiniti kod kuće?

Najveći dio posla, naglašava Mišela, odvija se u svakodnevici kod kuće.

„Dom je najbolje mjesto za poticanje govorno-jezičnog razvoja. Treba koristiti rutinu – hranjenje, kupanje, presvlačenje, šetnje. Ono čemu je dijete izloženo puno puta, ono što se ponavlja, to brže usvaja.“

Nekoliko ključnih savjeta:

•         Uključite se u igru i slijedite djetetov interes.

„Tamo gdje je interes, tamo je i motivacija. To su idealne prilike za razvoj jezika.“

•         Manje ispitivanja, više komentiranja.

„Ne trebamo dijete zasipati pitanjima. Bolje je komentirati što dijete radi i što mi radimo. Tako interakcija ostaje prirodna.“

•         Koristite slikovnice i vizualne materijale.

„Kroz slike djeca brže i lakše usvajaju nove riječi nego samo slušajući.“

Kako izgleda prvi susret kod logopeda?

Za roditelje koji ne znaju što ih čeka, Mišela objašnjava kako otprilike izgleda logopedska procjena:

„Dijete dolazi u pratnji roditelja. Prvo se upoznamo, pokušamo da se dijete osjeća ugodno. Zatim razgovaramo s roditeljima – pitamo kako je prošla trudnoća, porod, rani razvoj, je li bilo prijašnjih procjena, ima li zdravstvenih poteškoća.“

Nakon toga slijedi centralni dio: „Koristimo standardizirane testove, ovisno o dobi i razlogu dolaska. S mlađom djecom radimo više kroz igru i promatranje, sa starijom kroz razgovor i zadatke. Procjena obično ne stane u jedan susret, pa je često podijelimo na dva.“

Važno je biti realan: „Artikulacijske teškoće u većini slučajeva možemo u potpunosti ispraviti. No kod mucanja, primjerice, ili poremećaja iz spektra autizma, ne govorimo o ‘izlječenju’, nego o smanjenju posljedica i jačanju komunikacijskih vještina.“

Logoped tu daje alate: „Naš posao je osnažiti dijete i roditelje, pomoći im da se lakše nose s teškoćama i da dijete što bolje funkcionira u svakodnevnom životu.“

Uloga roditelja: „Bez vas napredak je puno sporiji“

Jedna od najvažnijih poruka emisije odnosi se na uključenost roditelja:

„Napredak djeteta u puno većoj mjeri ovisi o roditeljima nego o logopedu. Mi vidimo dijete jednom ili dvaput tjedno, a roditelji su s njim svaki dan. Ako roditelji ne primjenjuju savjete kod kuće, terapija je manje uspješna i traje puno duže.“

Često čujemo savjet: „Ma progovorit će, pusti ga…“
Mišela upozorava da se iza te rečenice ponekad kriju ozbiljne teškoće:

„Roditelji prirodno ne mogu uvijek razlikovati je li problem samo u izražavanju ili postoji i teškoća u razumijevanju i komunikaciji. Događalo mi se da dijete dođe s pričom ‘sve razumije, samo ne govori’, a da se ispostavi da se radi o puno većem problemu.“

Zato poručuje:

„Ne znači da svaka sumnja krije veliku dijagnozu, ali u određenom broju slučajeva može. Zato je bolje javiti se stručnjaku, nego kasnije žaliti što nismo reagirali na vrijeme.“

Osim manjka stručnjaka, problem je i nedostatak radnih mjesta u javnom sustavu:

„Posljednjih godina otvorili su se novi studiji logopedije, pa će biti više stručnjaka. Ali jako puno logopeda radi privatno jer u sustavu nema dovoljno radnih mjesta. Država tu nema dovoljno sluha. U Dubrovniku, primjerice, ima mjesta gdje bi logoped roditeljima bio itekako potreban, ali radna mjesta se ne otvaraju.“

Novi logopedski kabinet u Dubrovniku

Mišela otkriva i da je u Dubrovniku otvorila vlastiti kabinet:

„Nedavno sam otvorila svoj kabinet ‘Glas po glas’. Uskoro ću objaviti sve informacije i kontakte na stranicama, pa će mi se roditelji moći javiti.“

Na kraju razgovora, Mišela šalje važnu poruku roditeljima koji se dvoume:

„Razumijem da nije ugodno, da je prisutan strah od toga da nešto stvarno nije u redu. Ali bit će vam lakše ako se savjetujete sa stručnjakom i znate da ste učinili sve što ste mogli u tom trenutku – nego da se kasnije pitate jeste li mogli nešto preduhitriti, a niste.“

Komunikacija je temelj odnosa, učenja i života.
A ponekad je prvi korak prema boljoj komunikaciji – samo jedan telefonski poziv ili mail logopedu.