Kad Luči i Nora vode svijet – škola počinje u deset, a nitko više nema tužne džepove

Ako postoji dan koji nas podsjeća koliko je važno čuti dječji glas, onda je to 20. studenog – Svjetski dan djece.
U moru vijesti, analiza i „vrlo važnih“ odraslih tema, odlučili smo pitati zanimljiva pitanja one kojima ovaj dan zapravo i pripada: djecu.

U razgovoru s dvije djevojčice, Luči i Norom, dobili smo odgovore koji su istodobno smiješni, ozbiljni, nježni i razoružavajuće iskreni. I što je najvažnije – podsjećaju nas koliko su dječje želje često jednostavnije i pametnije od naših „odraslih rješenja“.

Kad bih ja bila predsjednica…

Razgovor počinjemo pitanjem koje odrasle baca u političke rasprave, a djecu – u najčišću maštu.

„Što bi promijenila da jedan dan budeš predsjednica?“
Luči nije trebala sekundu razmišljati.
„Htjela bi da više nema škole.“
Logično.

Zašto?
„Zato što se stalno moramo rano budit. Ja bih htjela spavati veći dio dana“

Iskreno, teško je pobiti ovakvu logiku.
Uostalom, tko od nas odraslih nije sanjao o istome?

 Iza duhovitih odgovora krije se i ozbiljna mala mirotvorka.

Luči kaže:
– „Htjela bi da se djeca ne svađaju u školi.“
– „Da se ne rugaju i da se ne udaraju.“
– „Da se ne budimo rano. I da škola počinje u deset.“

Nisam sigurna je li ovo politički program, manifest ili poziv na revoluciju, ali zvuči savršeno.

Velike brige malih ljudi

Kad govori o svijetu, Luči najprije pomisli na one koji nemaju osnovno.
„Htjela bi da oni koji nemaju kuću ni hranu – da im neko pomogne.“

A kad zamahne čarobnim štapićem, nastaje prava mala čarolija:
– „Roditelji da se više igraju sa svojom djecom.“
– „Da ponekad ne idu stalno na posao.“
– „Da se svi skupa igramo, spavamo i smijemo.“
– „I da se djeca mogu slobodno igrati koliko žele.“

Nije li nevjerojatno?
Djeca uvijek prvo misle na druge.

Na pitanje što bi voljela biti kad odraste, postaje djevojčica s tri moguće karijere: frizerka, maserka i novinarka.

Zašto frizerka?
„Obožavam šišati kosu i prati moju kosu pa onda želim da vidim kakav je to osjećaj prema drugima.“

Zašto maserka?
„Zato što uvijek masiram svoju baku.“

Zašto novinarka?
„Zato što želim isto  kao mama i pričati na radiju.“

Jednog dana, kad vas ošiša, izmasira i intervjuira – znat ćete da ste u pravim rukama.

Što djeci zapravo smeta

Luči bez straha govori o stvarima koje bi voljela promijeniti u školi:
„Ne volim kad se svađaju, kad se rugaju i kad se tuku.“

Dodaje i nešto što bi svaki učitelj trebao čuti:
„Željela bi da se druga djeca ne rugaju onima koji možda imaju Down sindrom ili nešto slično.“

Potpuno zrela, a potpuno dječja misao:
„Želim da postanu bolje osobe nego što su prije bile gore.“
Ako to nije najljepša lekcija dana – ne znam što jest.

Kad govori o svijetu, Luči ne okoliša:
„Da nema rata i da svako dijete ima nešto za pojest.“
Ta jednostavnost je razoružavajuća.
A možda bi svijet bio mirniji da političari, jednom godišnje, sjednu u krug i poslušaju osnovnoškolce.

 

 

Nora – djevojčica koja želi ošišati svijet na bolje

Nora, ozbiljna i promišljena djevojčica, otvoreno govori o tome što bi odrasli trebali više slušati od djece.

„Mislim da bi trebali slušati o školi.“
Kaže to kratko, ali dovoljno jasno – jer škola je, prema Nori, mjesto gdje se događa sve najvažnije, dobro i loše.

Kad govori o stvarima koje bi mijenjala, ide od vrlo praktičnih do vrlo velikih:

„Promijenila bi zabranu voženja motora… zato jer je stalno neki sudar. I svaki dan netko pogine.“
To je njezin dječji način da kaže kako želi sigurnije ceste i manje straha.

U nastavku, pomalo zbunjena vlastitim mislima, ali potpuno iskreno dodaje i nešto što bi svaki učenik potpisao:
„Voljela bih da ima manje škole i više praznika.“

A na pitanje o obitelji, potpuno otvoreno kaže svoje:
„Da mama manje radi…“
To je rečenica koja govori više od svih statistika o ravnoteži posla i života.

Kada razgovor skrene na svijet i velike teme, Nora pokazuje zrelost veću od svojih godina:
„Promijenila bi da nema rata i da ima nešto za pojest u državama gdje ima puno djece, a malo hrane.“

A kad se dotaknemo budućnosti i snova, odgovor stiže bez razmišljanja:
„Želim kad odrastem postati frizerka.“
I odmah dodaje razlog:
„Zato jer mi je mama frizerka i naučila sam se radit nešto… i volim kosu.“

To je Nora — djevojčica koja zamišlja svijet u kojem su djeca sita, ljudi sigurni, a svi imaju dom… i u kojem će ona jednog dana, baš kao mama, praviti frizure i popravljati tuđi dan.

Obiteljske želje koje bole i griju

I Luči i Nora najviše žele – vrijeme.
Vrijeme da se roditelji igraju s njima, makar ponekad.
Vrijeme u kojem se odrasli ne žure, ne govore „kasnije“ i ne odlaze stalno na posao.

Ne traže igračke. Ne traže putovanja. Samo – mrvu vremena.

A to je ponekad najteže ispuniti, iako bi trebalo biti najlakše.

Kad bismo ih samo malo češće slušali…

Ove dvije djevojčice pokazale su nam sve što Svjetski dan djece treba biti:
toplina, briga, iskrenost i smijeh od kojeg ti zasuze oči.

Njihove poruke su kristalno jasne: djeca žele više igre, manje stresa, svijet bez tuge i odrasle koji su stvarno prisutni.
A kad govore o velikim problemima – siromaštvu, ratu, gladi – oni ne nude komplicirana rješenja. Oni nude najvažnije: ljudskost.

Možda je zato ovaj dan toliko važan.
Ne da djeca čuju nas — nego da mi napokon čujemo njih.

Jer, kako nas Luči i Nora uče:
svijet će biti bolji onog trenutka kad se sjetimo da su najjednostavnije želje često i najsavršenije.