Sveti Martin je Žrnovac, Kunej i Villanin, a ne Korčulanin i Bonkulović!

Danas obilježavamo spomendan sv. Martina, jednog od najomiljenijih svetaca uopće koji se posebno slavi u Korčuli. Sv. Martin u tradiciji Bonkulovića zaista ima posebno mjesto, kolenda koja se pjeva na vižiju s desetljećima je prerasla u cijenjenu klapsku smotru Martinovo lito, Korčulani se natječu i u pripremaju tradicionalne lojenice uoči 11. studenoga, a korčulanskim štradama i danas odzvanjaju poznate melodije koje pjevuše i stari i mladi pa će čak i deklarirani ateisti, koji sa svecima imaju anakronu vezu, s feralićima u rukama postavili vječno pitanje – hoćemo li čekat’?

 

 

 

Međutim, prateći sa zanimanjem tradicije i običaje otoka i, manje ili više, svakog naselja ponaosob, naišli smo na neke činjenice koje su, najblaže rečeno, zanimljive, a u svakom slučaju daju novu perspektivu korčulanskim običajima u kontekstu veselog i rumenog sveca kako ga često prikazuju, jedinog koji nije mučenik. Zaključak se nameće sam, Korčulani su svoje običaje, gotovo u cijelosti, preuzeli od Žrnovaca. Pitate se kako i zašto? Čitajte dalje.

Kako su Žrnovci posudili sveca, običaj kolendavanja, a možda i recept za lojenicu? 

Kad se govori o tradiciji, običajima i svetkovinama grada Korčule, teško je zaobići Žrnovo. Korčula je od 13. stoljeća razvijena kao utvrđeni komunalni grad, s vlastelinskim i građanskim slojem koji je imao političku, sudsku i ekonomsku moć. Pod mletačkom vlašću (od 1420. do 1797.) funkcionira kao Comune di Curzola s vlastitim Statutom Grada i otoka Korčule iz 1214. godine, jednim od najstarijih u Europi. U njemu je jasno razgraničeno društvo, “Cittadini” – gradski stalež, građani i vlastela, uglavnom potomci starih obitelji i  “Villani” – stanovnici sela, u prvom redu Žrnova udaljenog samo tri kilometra, koji su bili izvan komunalnog statusa, podložni gradskim vlastima, porezima i obavezama.

Grad Korčula bio je, dakle, središte moći i odlučivanja, a sela su činila ruralni, proizvodni prsten koji ga je hranio, opskrbljivao i održavao. Žrnovo je kroz povijest bilo ekonomski i društveno najuže povezano s gradom pa je i najviše na Korčulu utjecalo. Žrnovci su obrađivali zemlju, vinograde i maslinike koji su često bili u vlasništvu korčulanske vlastele, a seljaci su im bili zakupnici ili najamnici. Zato je u narodu Korčula bila “grad gospode”, a Žrnovo “selo težaka”, no s vremenom je taj odnos prerastao u uzajamnu ovisnost. Korčula bez Žrnova nije mogla živjeti, jer su mu seljaci osiguravali hranu, vino, drvo i vodu, a „Cittadini“ su kroz stoljeća preimenovani u Bonkuloviće dok su „Villani“ postali Kuneji.

Isto tako, Korčula je kao grad bila središte pisane kulture, obrazovanja, crkvenog utjecaja i trgovine. Istodobno, Žrnovo je čuvalo usmenu tradiciju, običaje, pjesme i arhaične oblike govora, sve ono što danas prepoznajemo u običajima vezanima za sv. Martina.

„Evo, višnjem Bogu hvala…“

Gledajući kroz povijest, kolenda posvećena sv. Martinu u svakom je slučaju korčulanska. Podrijetlo „Pisme sv. Martinu“ istraživala je i v.d. ravnateljica Gradskog muzeja Korčula Sani Sardelić, smatrajući da je riječ o vrlo starom pučkom običaju koji vuče korijene iz srednjovjekovnih crkvenih bratovština i hagiografskih pjesama. Na to se nadovezuje glasovita Pjesmarica bratovštine Svih Svetih, jedna od najstarijih bratovština u Europi s neprekinutim kontinuitetom postojanja. Pjesmarica je danas jedno od najznačajnijih djela hagiografske (životopisi svetaca) i pasionske (muka Kristova) književnosti Hrvatske, no ne potječe izvorno iz 1301. godine kad je osnovana i bratovština. Rukopisna zbirka pjesama na hrvatskom jeziku nastala je znatno kasnije, prema nekim izvorima u 17. stoljeću iako se, zbog arhaičnosti jezika i izraza, pretpostavlja se da su pojedini napjevi stariji od samog rukopisa iz 17. stoljeća te da potječu iz drugih krajeva, gdje su kasnije prilagođeni i očuvani u korčulanskoj tradiciji.

Istodobno, prvi pisani tragovi o Župi svetog Martina u Žrnovu datiraju iz 1329. godine, što znači da je riječ o jednoj od najstarijih župa na otoku Korčuli. Zašto su i kako Žrnovci već u 14. stoljeću odlučili kako će baš sv. Martin postati njihov glavni patron, ostaje nejasno. Rimski vojnik, redovnik i biskup iz 4. stoljeća, poznat po svom djelu milosrđa kad je, prema legendi, podijelio svoj plašt sa siromahom koji simbolizira samog Isusa Krista, vjerojatno se svidio „Villanima“ jer njegova gesta simbolizira sve ono što je u Žrnovu stoljećima u fokusu, međusobna solidarnost (držimo se skupa) i skromnost (jer nemamo skoro ništa), ali to možemo samo pretpostavljati.

Hoćemo li čekat’!?

Nitko ne zna točno kad je u Korčuli započelo kolendavanje na vižiju omiljenog sveca kao što se teško može točno reći kad je u Žrnovu započelo kolendavanje na sv. Katu, sv. Nikolu i sv. Lucu, no priznat ćete kako neodoljivo podsjećaju jedno na drugo. Naime, Žrnovci već stoljećima dan prije spomendana sv. Kate, sv. Nikole i sv. Luce, kolendavaju po kućama u kojima su živi i zdravi nositelji tih imena ili njihovih inačica. Kolendavaju i stari i mladi, a tradicionalno se dijele prikle, mandarine i suhe smokve, a u novije vrijeme bomboni i pokoja „ćikolatica“. Ti se običaji mogu povezati s blagdanom Svisvetih koji je u prošlosti, u gastronomskom kontekstu, nazivao Malim Božićem jer je otvarao period malo bogatije trpeze, kraj jematve s mladim vinom, škopcem i slatkarijama. Djeca, ali i odrasli, na te su vižije imali priliku pojesti nešto slatko, iako posno poput prikala ili dočepati se suhe smokve što je nekad bila prava poslastica poput danas, recimo, Ferrero roche bombice.

Neki će stariji poznavaoci otočne baštine natuknuti kako se nekad davno u prošlosti kolendavalo i po kućama u kojima su živjeli Martini i Martine ili Marte te da se običaj, iz čiste potrebe, spustio u obližnji grad Korčulu. Žrnovska kolenda kojom su slavili po kućama zamijenjena je prigodnom pjesmom sv. Martinu, a prikle, koje se u Korčuli nisu frigale, zamijenjene su – kovanicama! Novaca u selu nikad nije bilo, a kamoli za dijeliti čestitarima, ali zato je građanima bilo lakše izdvojiti pokoji novčić, nego frigati tradicionalne prikle. Žrnovci se tako, kaže teorija, nisu ograničavali kućama u kojima su Martini, već su kolendavali sve redom donoseći doma vrijedne kovanice, a običaj se u istom obliku zadržao do danas postajući jedan od najvrjednijih dijelova gradske tradicije.

Lojenica vs. Frementuša

Iako se danas ističe kako je lojenica izvorno korčulanski slatki kruh, lumblija blatski i luški, a fermentuša žrnovski pandan, starije Žrnovke na te pretpostavke ljutito vrte glavom i očima. Zanimljiva nam je priča starih Žrnovki koje tvrde da se nekad u prošlosti lojenica pripremala u Žrnovu za sv. Martina i to u Kampušu! Zašto nam je taj podatak važan? Žrnovo čine četiri zaselka, Brdo, Prvo Selo, Kampuš i Postrana i svaki zaselak ima svoga sveca zaštitnika. Tako je na Brdu zaštitnik sv. Ante, u Selu Mala Gospa, u Postrani sv. Roko, a u Kampušu sv. Martin jer se magična Mratinjska glavica i župna crkva nalaze baš u tom zaselku.

 

Znakovito je, stoga, da se lojenica za sv. Martina pripremala baš u Kampušu, a zadnja sjećanja za taj običaj vežu se za stanovitu tetu Mariju Šonkvinicu koja je lojenicu „misila“ doklegod joj je zdravlje dopuštalo i to s lojem. Priča nam otkriva da je u Žrnovo dolazio mesar Marko, donosio je loj kojeg je dijelio po Kampušu za „žmul“ vina te se kući vraćao prilično veseo. Lojenica se u Kampušu jela dok je bila topla, kasnije, kažu Žrnovke, „ni vajala“ jer bi se ohladila, a loj bi se stisnuo.

Lojenica je, kažu stare Žrnovke, bila poslastica, luksuz dok je frementuša, koja se danas gura kao pandan seljana gradskoj lojenici, bila „iz nevoje“., odnosno za utažiti glad. Jednostavnije rečeno, frementuša, napravljena od kukuruza, nije bila toliko ukusna poput lojenice. U lojenicu su stare Žrnovke stavljale pinjole kojih je bilo nadohvat ruke te od začina samo muškatni oraščić, cijenjeni začin koji je osiguravao dugovječnost te bi pročistio tijelo i um tijekom razdoblja dugih, hladnih i kišnih noći kao i kraćeg dana dok se u frementušu „hitalo“ sve što bi im došlo u ruke, od grožđa, suhih smokava do cukra, ako ga je bilo, da bi bila veća i bogatija.

Dvije su teorije kako je uopće kukuruz došao u Žrnovo. Stare Žrnovke nam otkrivaju da su obitelji iz sela u prošlosti išle do Metkovića. Metković je tad bio luka i tamo se vršila razmjena dobara, za desetak kila frementuna, ostavili bi rakije, vina ili ulja.

Sani Sardelić, spomenuta v.d. ravnateljica GMK i kulturna antropologinja, autorica knjige Mediteranska prehrana – Korčula koja, usto, piše doktorat na temu kumpanija otoka Korčule, otkriva nam još jedan put kukuruza, odnosno frementuna u Žrnovo.

„Frementun je u Žrnovo došao između dva rata, u vremenu tzv. velike depresije kad se spajala kolna cesta preko otoka. Bilo je više zainteresiranih za posao, nego što je posla uopće bilo, a ‘žrnate’ su radnicima plaćali u kukuruzu. Zapamćena je poznata izreka iz tog doba – ‘jadna rajo što si dočekala, da te Srbin kukuruzon hrani’, a odnosila se na činjenicu da je taj kukuruz došao iz Vojvodine što se smatralo Srbijom“, ispričala nam je Sardelić.

Iako se Sani Sardelić slaže da frementuša ne može biti pandan lojenici iz istog razloga koji ljuti stare Žrnovke, jer se pripremala „iz nevoje“, ne može sa sigurnošću tvrditi da je recept za lojenicu izvorno žrnovski, a ne korčulanski. Frementuša je nastala u kriznoj situaciji, da bi se utažila glad koja je tad u Žrnovu bila svakodnevica. Bila je, zapravo, više pandan današnjem kruhu nego bilo kojoj slastici, bez obzira što se u nju stavljalo ono što se tad smatralo slatkim pokušavajući poboljšati okus. Nije nemoguće da se i recept za lojenicu kroz stoljeća spustio iz Žrnova u Korčulu zajedno s običajem kolendavnja, no nigdje ne postoje konkretni i zapisani dokazi za tu tvrdnju.

Kult sv. Martina

U Korčuli je zapravo jak samo kult sv. Martina koji se izražava i održava kroz pjevanje kolende. Zanimljivo je kako u gradu, koji ima na desetke crkva i kapelica, ne postoji niti jedna crkva posvećena sv. Martinu, ne postoji ni oltar koji nosi ime omiljenog sveca! Dapače, jednom kad se kolenda otpjeva, slavlje sv. Martinu prestaje, danas u Korčuli nema ni misnog slavlja posvećenog svecu, za takvo nešto morate produžiti, pogađate, do Žrnova!

Žrnovci su posljednjih nekoliko godina odlučili sv. Martina vratiti doma, na Mratin, gdje mu je otočni dom već dugih sedam stoljeća. Iako svaki zaselak ima svoga sveca zaštitnika, jasno je naznačeno da je sv. Martin zaštitnik cijelog Žrnova, a njegovo ime nosi i župna crkva. Žrnovci su se, izgleda, tijekom godina odrekli svog patrona i to „iz nevoje“, no odlučili su to promijeniti. Zato će se danas, u župnoj crkvi na Mratinu, održati sveta misa na koju će doći cijelo selo kao i svečana procesija u kojoj će, s bandirama, sudjelovati sve žrnovske udruge, društva i klubovi. Potom će se u obližnjem Arhivskom-sabirnom centru Korčula-Lastovo otvoriti još jedna u nizu dokumentarna izložba posvećena onima koji su ostavili nezamjenjiv trag u Žrnovu, u sklopu manifestacije „Martin na Mratinu“, a uoči blagdana u Domu kulture u Kampušu, svake se godine održava kulturni program i prezentacija mladih vina otočnih vinara.

 

Stopama sv. Martina

Sve je to začinjeno i europskim pečatom koji svjedoči o dugoj i neraskidivoj vezi sveca i Žrnova. Sv. Martin je još prije sv. Nikole, objašnjava nam v.d. ravnateljica Sardelić, bio jako popularan jer je štitio putnike i hodočasnike s naglaskom na čin dijeljenja pa mu je ta uloga službeno priznata danas u Vijeću Europe. Na to se nadovezuje još jedan važan simbol žrnovske pripadnosti svecu, a to  je “Stopa sv. Martina”, postavljena u svibnju 2024. godine ispred župne crkve na Martinjskoj glavici. Projekt je realiziran suradnjom TZG Korčule, Grada Korčule i Gradskog muzeja i to na inicijativu tadašnje kustoskinje Sani Sardelić.

Stopa sv. Martina tako je postala trajni znak pripadnosti europskoj martinskoj tradiciji, ali i simbol povezanosti prošlosti i sadašnjosti Žrnova, sela koje je odlučilo ime svog zaštitnika vratiti iz prošlosti u sadašnjost, tamo gdje mu je i mjesto, u hladovinu zelenih koštila i mirišljavih lipa, zelenih, skrivenih vrutaka i čarobne ljepote Mratinjske glavice iz koje budnim okom pazi na svoje Žrnovo. Međutim, razumjet ćete da se tekst dijelom oslanja na poznati otočni animozitet jednako kao i na povijesne činjenice. U konačnici je sve to manje bitno jer, bilo da ga slavimo na Mratinu, na Plokati ili ga tražimo u kapljicama mladoga vina, sv. Martin je, na kraju priče, omiljen i svačiji!

Foto: Župa sv. Martina Žrnovo, Dora Lozica, Centar za kulturu Korčula, GD Crvenog križa Korčula, Grad Korčula, Pinterest