[VIDEO] Gabrijela Vukasović: “Ples mi je dar od Boga – svi to mogu, samo izađite iz zone komfora”

Sportska plesačica koja je iz Rame stigla do Dubrovnika i ondje ponovno probudila ljubav prema plesu: „Daj sebi priliku – jer ples stvarno mijenja život.“

Postoji nešto čarobno u načinu na koji Gabrijela Vukasović govori o plesu. Njezin glas smiren, topao, a svaka rečenica kao da pleše sama od sebe – iskrena, proživljena, s puno emocija.
Već dugi niz godina bavi se sportskim plesovima, a danas, u Dubrovniku, tu svoju ljubav prenosi drugima kroz rekreativne programe i treninge koji, kako kaže, nisu samo ples, nego i „lijep dio života“.

„Vjerujem da će svaka osoba koja se bavi nekom vrstom plesa reći da je taj ples za njega poseban. Tako je i meni.“

Ples kao spoj umjetnosti i sporta

Sportski ples zahtijeva predanost, disciplinu i izdržljivost – i fizičku i mentalnu. Gabrijela priznaje da iza svakog izlaska na pozornicu stoje sati i sati rada.

„Pogotovo mi žene,“ kaže uz osmijeh, „dok se pripremimo za jedno natjecanje – frizura, šminka, ten, haljina, sve mora biti savršeno. A uz to plešemo u visokim potpeticama! To stvarno oduzima dosta vremena, ali i daje posebnu čar.“

No, ples nije samo tehnika.
„Naravno da se može plesati tehnički savršeno, bez osjećaja,“ govori. „Ali ja vjerujem da publika najviše reagira na iskrenu emociju. Ako plešeš, a lice ti je hladno – ljudi će pogled prebaciti na nekog drugog. Onog tko stvarno proživljava to što pleše.“

„Osoba koja istinski doživljava i proživljava svoj ples dok pleše, šalje poruku publici – i to je najvažnije.“

„Samba je moj ples jer je živahna, šarena i vesela – kao i ja“

Kad priča o plesnim stilovima, oči joj zaiskre.
„Uvijek kažem – samba je moj ples. Vatrena, razigrana, šarena. Takva sam i ja karakterom. Kroz nju pokazujem svoju vrckavost i veseli duh, to sam ja na plesnom podiju.“

Za Gabrijelu ples nije samo pokret, nego i priča, emocija, dijalog bez riječi.

„Mi plesači smo i sportaši i umjetnici i glumci. Kroz pokret izražavamo ono što riječima često ne možemo.“

Dubrovnik se budi – ples ponovno živi

Dolaskom u Dubrovnik, Gabrijela je shvatila da gradu nedostaje plesnog sadržaja.

„Kad sam se preselila ovdje sa svojom obitelji, morala sam pauzirati karijeru jer nije postojao klub koji se bavi sportskim plesovima. To mi je bilo teško, ali danas sam sretna što mogu biti dio promjene – što mogu Dubrovčanima ponuditi nešto novo, drugačije i, nadam se, vrijedno.“

Danas vodi rekreativne programe za žene, a nedavno je pokrenula i treninge za parove.
„Atmosfera na treninzima je predivna. Rekla bih – pomalo luda,“ smije se.
„Svi se međusobno podržavamo, družimo, učimo. I to je ono što mene veseli – kad vidim osmijehe, kad ljudi zaborave na brige i jednostavno uživaju.“

No, priznaje i da Dubrovnik, iako prepun života, još uvijek nema dovoljno prostora za ples.
„Grad se jako fokusira na turizam, što razumijem,“ kaže. „Ali žao mi je što po pitanju kulture, umjetnosti i sporta često zaostajemo. Dvorana za ples kronično nedostaje. Ljeti radimo na otvorenom – što je divno, na zraku, u prirodi – ali vjerujem da će se s vremenom i to promijeniti.“

Ples kao terapija za dušu

Za Gabrijelu, ples ima iscjeljujuću moć.

„Ples djeluje na tvoje samopouzdanje, slobodu, povezanost s drugima. Kad plešeš s nekim, kad si dio grupe – jednostavno se otvoriš. Ljudi se zbližavaju, osjećaju se bolje.“ S osmijehom dodaje:

„Ako želiš učiniti svoju bolju polovicu sretnijom – dođi s njom na plesni podij!“

„Bog je vodio moj put kroz ples“

Priča o njezinu plesnom putovanju zvuči kao mala životna odiseja.
„Došla sam iz Rame u Dubrovnik, pa u Mostar, zatim u Split i naposljetku u Zagreb – svugdje me pratio ples,“ prisjeća se.
„Ali iskreno, ne vjerujem da bih sve to uspjela da nisam imala toliku vjeru u Boga. Ja sam samo vjerovala, a Bog je radio svoje. Danas mu mogu samo zahvaljivati što mogu plesati i druge podučavati plesu. To je dar koji sam željela još kao djevojčica.“

„Uvijek kažem – ples i vjera su spojeni. I možda je baš zbog toga ples za mene nešto toliko posebno.“

Na kraju, njezina poruka svima koji misle da „nemaju ritma“ jednostavna je i iskrena:

Ne postoji tako nešto kao ‘nemam ritma’. Sve se može naučiti. Samo se treba ohrabriti i izaći iz svoje zone komfora.

Teško je, znam, dodaje, ali jednom kad probaš – više se nećeš vratiti. Daj sebi priliku.“

Gabrijela s osmijehom zaključuje: „Mogla sam tisuću puta zatvoriti vrata i reći – gotovo je. Ali nisam. I zato danas živim ono što volim. Zato i druge ohrabrujem – pitajte, pokušajte, plešite, uživajte. Jer ples, vjerujte mi, stvarno pozitivno utječe na svakoga od nas.“