OD POTOMJA DO ŽULJANE Od Grgića do Tabora, gdje su vinogradi okomiti, pogledi najljepši, spomenici zaboravljeni, a školjke najukusnije

Otočani kroz Pelješac uglavnom samo projure žureći na trajekt s obećanjem kako će, nekad u budućnosti, detaljno istražiti glasovite pelješke plaže, vinarije i restorane. I tunel Dingač u čiji tamni, ovalni ulaz čeznutljivo i sa zanimanjem bacimo kratki pogled prolazeći kroz Potomje, još uvijek čeka kad ćemo kroz njega jednom zaista i proći. Napokon, došao je i taj dan.

Kogagod sam na otoku pitala je li prošao kroz tunel Dingač, odgovori su uglavnom isti – ili nisu nikad ili jesu jednom, ali davno. Zato sam odlučila razbiti taj začarani krug te sunčanu i toplu listopadsku nedjelju provesti istražujući Pelješac, odnosno jedan njegov mali dio.

Ako je Pelješac poluotok crnih vina, a jest, Potomje je njegovo središte! U malom, pitoresknom naselju od dvjestotinjak stanovnika gotovo da i nema obitelji koja se ne bavi vinogradarstvom i vinarstvom.  Na 320 metara nadmorske visine u unutrašnjosti poluotoka, pronaći ćete neke od najpoznatijih hrvatskih vinara i najcjenjenijih vinskih podruma i svi će vam reći isto – što danas jugu Hrvatske znači Pelješki most, to je nekad Pelješčanima značio tunel Dingač.

 

Iskopi za tunel Dingač započeli su 1971. godine prošlog stoljeća, a otvoren je 1973. U tom je trenutku u Potomju živjelo više od 350 ljudi i svi su živjeli od proizvodnje vina. Kroz masivno brdo Postup na magarcima su prenosili grožđe ubrano na južnim padinama Dingača. Kad je začeta ideja da se kroz brdo probije tunel, svi proizvođači vina odmah potpisali da se dio zarade izdvoji za troškove gradnje, a postoji mit da je fešta nakon izgradnje tunela bila za pamćenje.

Dugačak oko 400 metara, a širok tek nešto više od 2,5 metra, tunel je izgrađen gotovo u potpunosti ručno, bez suvremene mehanizacije. Izgradnjom tunela, koji spaja sjenovitu, sjevernu stranu poluotoka s njegovom sunčanom, južnom padinom, Pelješac je prokopao put u novu eru vinogradarstva. Doslovno preko noći, 40 kilometara koje su morali prevaliti preko brda pretvorilo se u 400 metara tunela.

Danas je prolazak tunelom prava avantura. Iako je dvosmjeran i dopušten je promet, vozi se oprezno, uz svjetlosnu signalizaciju, kroz vlažnu i mračnu tunelsku stazu u čijoj se sredini nalazi proširenje u slučaju mimoilaženja s drugim vozilima. Kontrast kojeg ćete doživjeti kad izađete na drugu stranu tunela je sigurno za pamćenje – nakon hladnog Potomja i vlažnog mraka, odjednom vas zapljusne sunčana svjetlost južnih padina uz pogled kojeg nećete tako lako zaboraviti. Nepregledni vinogradi plavca malog okomito spušteni prema moru, plavetnilo neba i pogled na Pelješki kanal, Korčula kao na dlanu te Mljet i Lastovo u daljini…

Budući da je svaki trs na padinama posađen ručno, pelješkim vinogradarima i danas malo znači moderna mehanizacija zato što je uskim i starinskim puteljcima do položaja ne mogu donijeti. Dovoljan je jedan pogled na kaskadne vinograde okupane vječnim, južnjačkim suncem da shvatite zašto sorta baš tu daje najbolje od sebe te da se radi o krajoliku kojem ne trebaju ni filteri, ni poseban marketing, već trud, rad, krv, znoj i suze stanovnika. Doslovno.

Od tunela Dingač nastavili smo istočno prema položajima Borka gdje je vijugava cesta vodila do Trstenika. Poduži, kameni lukobran, po kojem otočani prepoznaju Trstenik jer se vidi s glavne ceste, nekad je Trsteniku osiguravao epitet važnog trgovačkog i pomorskog središta jer su se baš s trsteničke rive bačve pelješkog vina izvozile u sve krajeve svijeta, a danas privlači nautičare. Smješten u podnožju brda, okružen borovom šumom, maslinicima i vinogradima, Trstenik se može pohvaliti prekrasnim plažama, uvalama i čistim morem. Naselje se gradilo oko lukobrana, prvo u zaleđu, a od 19. stoljeća uz samu obalu. I danas se na pročeljima kuća jasno vidi duh dalmatinskog historicizma s naglašenim neorenesansnim i klasičnim elementima koji su odražavali tadašnji prosperitet vinarskog Pelješca. Da ne zaboravimo, arheološki nalazi na obližnjem brdu Ćućin potvrđuju da se tu živjelo i u kamenom dobu pa s pravom Trstenik možemo nazvati jednim od najstarijih mjesta na Pelješcu, a konkurencija je velika.

Od neorenesanse peljeških vinara danas je ostalo malo, stanovnici nam pričaju kako zimi u Trsteniku živi manje od sto ljudi. Administrativno pripada Općini Orebić od čijeg je središta udaljeno više od 30 kilometara, odnosno više od pola sata vožnje, a gravitira Janjini gdje djecu vode u vrtiće i školu. Janjina im je, kaže nam jedna simpatična mještana, na pet minuta udaljenosti, dok se za sve ozbiljnije potrebe „zalete“ do Dubrovnika. Mjesto ima nekoliko kafića i dva restorana, ljeti je, kaže, krcato turista i to većinom nautičara ili obitelji s malom djecom.

U svjetskoj vinskoj povijesti Trstenik zauzima posebno mjesto zahvaljujući Miljenku “Mikeu” Grgiću, hrvatskom vinarskom vizionaru koji je zauvijek promijenio globalnu vinsku kartu nakon tzv. „Pariške presude“. Rođen na Neretvi, Grgić je emigrirao u Ameriku gdje je postao jedan od najzaslužnijih osoba za procvat američkog vinarstva. Na slijepom kušanju vina u Parizu, vina iz Kalifornije, dotad smatrana drugorazrednima, nadmašila su slavne francuske etikete, a upravo je Grgićev Chardonnay “Château Montelena” iz 1973. proglašen najboljim vinom na svijetu. Tim je uspjehom jedan vinar s juga Hrvatske srušio vinske, a 1996. vraća se korijenima te u Trsteniku osniva glasovitu vinariju spojivši kalifornijsku tehnologiju i pelješki terroir. Malo je nedostajalo da ponosno i monumentalno zdanje vinarije na litici ne proguta veliki požar prije točno deset godina, no dojam je da i dandanas, Grgić na neki način s te litice, metaforički, sortu „drži na oku“.

Nastavljajući osunčanom i uskom cestom prema obližnjoj Žuljani, požalili smo što nismo pješice ili na biciklima, a dok nam je pažnju zaokupljao nadrealno lijepi pogled na Mljetski kanal, nismo, naravno, primijetili da smo prešli zamišljenu granicu između dvije općine. Iako su Trstenik i Žuljana udaljeni manje od deset kilometara, uvala Žuljana od dvjestotinjak stanovnika pripada Općini Ston.

 

Smjestila se između dva planinska grebena, a cijela je formirana od finog pijeska. Taj je pijesak kombinacija onog standardnog iz Mljetskog kanala, ali i gline i vapnenačkih naslaga koje su tisućama godina nanošene iz visoravni Crne Gore. Ukratko, pijesak je u Žuljani mek i ugodan kao duša, idealan za obiteljski turizam i malu djecu, plus sunce koje prži po cijeli dan ljeti i zimi. Posebno nas je oduševila obližnja uvala Vučine, inače 1975. godine proglašena prirodnim rezervatom. Dvije velike i duge šljunčano-pješčane plaže koje siječe otočić Kosmač (kosmać je naziv za raka grmalja s jakim kliještima) vidjeli smo iz daleka, jedna ima i oznaku FKK pa smo obećali sami sebi da ćemo se tu vratiti, ali bez djece.

Kad si na Pelješcu, a imaš vremena i nigdje ti se ne žuri, postoji nepisano pravilo da moraš kupiti koje kilo mušula za sutrašnji objed. Svježe kamenice iz zalijeva blizu Stona su bonus, ali kupiti mušule netom izvađene iz mora, obaveza su svakoga otočanina, a kako smo poznati legalisti, doma smo se vratili s pet kila iz uvale Sv. Vid. Simpatična školjkarica, gospođa Ledinić, strpljivo je vadila mušule iz mora, a u redu su stajali Korčulani, Blaćani, Lučani…

Iako je u planu bila i šetnja Janjinom, prolazeći kroz naselje koje podsjeća na francusku Provansu vratili smo se u poznati otočni modus operandi – „priša“, žurba za trajekt. Ostalo nam je još dovoljno vremena za marendu na Taboru gdje se smjestilo jedno od najimpozantnijih obilježja novije povijesti poluotoka. Na danas zapuštenom prostoru okruženom smećem i dračom, 1983. godine izgrađen je jedinstveni Spomenik palim članovima NOB-a prema idejnom rješenju akademskog kipara Ivana Mitrovića i arhitekta Zlatka Jerića. Cjelina se sastoji od stiliziranog obeliska visokog 15 i pol metara te brončanog reljefa veličine 12 puta 2,3 metra na kojem su simbolično prikazani okupacija, stradanje i oslobođenje. Na poleđini reljefa postavljeno je šest kamenih ploča s imenima 395 Pelješčana poginulih u borbi, umrlih u zbjegu ili ubijenih u okupaciji.

S vremenom, spomenik je postao žrtvom zaborava i vandalizma. Na njemu su se pojavljivali grafiti i tragovi metaka, a 2021. godine netko je maljevima razbio kamene ploče i oštetio obelisk, pričinivši štetu od nekoliko desetaka tisuća eura. U tužnom kontrastu u kojem je s jedne strane monumentalni spomenik s nadrealnim pogledom na Mljetski kanal i pučinu u daljini, a s druge strane smeće, drača i oronula, zapuštena zgrada koja je trebala biti luksuzni ugostiteljski objekt, koncentrirala se sva primitivna površnost sadašnjice. Kao da na toj ploči nisu uklesana imena naših didova, baka, predaka, koji su samo branili svoj dom i obitelj od okupatora ili su, prestravljeni bježali od njih. Njihova uspomena sad leži na jednom od najljepših vidikovaca uopće u ovom dijelu Dalmacije, istodobno devastirana, zapuštena i puna smeća. Obnova Spomenika na Taboru je najavljena, nadamo se da će se nekad i realizirati, ako ne zbog uspomene na naše pretke, koji nezasluženo danas nose teret komunističkog režima na stradalim plećima, onda zbog brojnih turista koji s nevjericom gledaju devastirani i zapušteni spomenik pitajući se koje su okolnosti turbulentne povijesti natjerale ljude da se tako odnose prema uspomeni na stradale pretke. Turistički potencijal jezik je današnjice i svi ga razumiju i govore.

Na trajekt smo stigli kao i uvijek, u zadnjoj sekundi, ali puni dojmova s drugog najvećeg hrvatskog poluotoka. Pelješac je, zapravo, ostao što je i bio, dom vinogradara, vinara, ribara i školjkara, utočište za sve one koji se žele odmoriti bez prevelike buke i reklame. U mnogobrojnim selima razasutim na obali ili u unutrašnjosti, vrijeme se još mjeri po jematvi, plimi i oseki, berbi maslina i zalasku sunca. Ljeti je Pelješac pun turista, ali je dovoljno velik i dug pa nije prenatrpan. Kako je bila nedjelja, šetajući smo osjetili mirise pečene ribe i mošta iz kuća, u daljini smo čuli lavež lovačkih pasa i zvona s crkvica i kapelica i naravno da nas je još jednom oborio s nogu pogled s Kapetana. Uživali smo u svakom trenutku znajući da će nas zaobilaznica Orebića do Perne uskoro lišiti tog nestvarnog pogleda s vijugave ceste na Pelješki kanal. Odučili smo razviti hajdučki šal, ne samo za uspomenu, već i kao poruku da neke stvari, pojave i osjećaji, bez obzira na okolnosti – traju vječno.