Turisti iz Grada nose magnetić i razglednicu, koga briga za autentično. Eto, to je danas naš turizam

Lucija Orešić Dubrovačku kuću otvorila je prije gotovo 25 godina nudeći autohtono i autentično, no svijet je, smatra, u međuvremenu otišao u drugom smjeru. Ipak, u vremenu kada generički sadržaji preplavljuju sve pore života, Dubrovačka kuća ipak ne odustaje od svoje filozofije te i dalje odolijeva konfekciji. No do kad, pita se naša sugovornica.

“Kad smo otvorili, Dubrovačka kuća bila je jedinstven prostor u Hrvatskoj. Osim jedne vinoteke u Zagrebu, nitko tada nije nudio isključivo domaće proizvode. Nismo to radili samo zbog prodaje, nego iz dubokog uvjerenja da Hrvatska ima što ponuditi, samo ako počne cijeniti samu sebe. Zaboravljali smo koliko bogatstvo postoji u našim receptima, našim rukama, našim običajima”, govori ova zaljubljenica u tradiciju dok nas toplo prima u svoj mali proizvodni pogon u Lapadu. 

Ta ideja i trud vrlo brzo su prepoznati pa je Dubrovačka kuća osvojila nagradu “Plavi cvijet” za najbolji prodajni prostor, a njihov arancin je na prvom Eko-Etno sajmu proglašen najboljim hrvatskim proizvodom. Naime, tada na tržištu gotovo da nije bilo registriranih domaćih proizvoda s potrebnim papirima za prodaju pa su krenuli s vlastitom malom proizvodnjom arancina, bruštulanih mjendula, mantale i kotonjate. Međutim, Dubrovačka kuća nije bila samo prodajni prostor, bila je mjesto susreta, izložbi, predstavljanja vinara, promocije umjetnika.

“Imali smo izuzetno strogi odabir umjetnina. Povezali smo se s ljudima koji se bave tradicionalnim obrtima i izradom rukotvorina i tako učinili dobro sebi, a druge potakli na stvaranje. Pokazali smo da se može. Pokojni Miljenko Grgić osobno je u našem prostoru predstavljao svoja vina. Bilo je to posebno vrijeme, živjelo se sporije. Nismo puno zarađivali, ali bili smo sretni i ponosni što pridonosimo ugledu Grada, a i turisti su cijenili ono što radimo”, prisjeća se s nostalgijom gospođa Orešić, inače povjesničarka umjetnosti.

A danas?

Vremena su se promijenila. Kako su godine prolazile, turizam u Dubrovniku doživio je transformaciju ne nužno na bolje, smatra naša sugovornica. Dolaskom niskobudžetnih letova, apartmanizacijom i sve većim brojem turista promijenio se i profil kupaca. I Dubrovačka kuća morala je praviti kompromise pa su dio asortimana prilagodili turistima nudeći razglednice te grafike i umjetnine manjih dimenzija.

“Mi svaku zimu preživljavamo na kredit. A kad čujem statistike kako turizam cvjeta, pitam se tko točno profitira? Naša prodaja je svake godine sve manja, iako dajemo sve od sebe. Naravno, da to ne vrijedi za sve, u samoposluge, pekare i objekte brze prehrane ne može se ući od turista. Možda naša priča nije ista kao sve druge, ali je istinita. Jednostavno, okolnosti su se promijenile. Danas je teško skupiti prijatelje na večeru. Ljudi su umorni, rade dan-noć. Domaće stanovništvo se gubi, a gost koji dolazi često ni ne traži autentično. Sve se svelo na brzu prodaju, na magnetić i razglednicu”, istaknula je.

Dubrovačku kuću u međuvremenu je preuzela njena kćer, a želja im je iduće godine, povodom 25 godina postojanja, napraviti izložbu ili neku vrstu retrospektive. Unatoč svim okolnostima, nada ostaje. Vjera da još uvijek postoje ljudi koji cijene ono istinsko, kvalitetno i autentično.

“Ne treba gubiti nadu. Treba se boriti. Dokle god možemo, radit ćemo s ljubavlju i srcem kao i do sada”, zaključila je Lucija Orešić.